Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-611/08 (H. S.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Uknjižba
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-611/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 611/08, rješavajući apelaciju Hasije Semić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasije Semić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 224 od 21. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P-405/04 od 10. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasija Semić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 224 od 21. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-405/04 od 10. marta 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-405/ od 10. marta 2006. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud poništi upis nekretnina izvršen na osnovu Zapisnika broj 06/026-951-1948/88 od 26. augusta 1988. godine, te da se utvrdi apelanticino pravo na 4/30 dijela nekretnina upisanih u KO Visoko, što je sve pobliže označeno u presudi. Protivtužba Selima Orhana i Osmana Orhana (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelji) kojom su tražili da se utvrdi da je Selim Orhan vlasnik po osnovu gradnje na dograđenom dijelu stambenog objekta i na dograđenom spratu istog objekta izgrađenom na nekretnini pobliže označenoj u presudi je odbijena, a Osman Orhan, vlasnik na pomoćnoj zgradi koja u naravi predstavlja poslovni prostor površine 25 m² izgrađen na k.č. pobliže označenoj u presudi. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove spora.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je donošenjem Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove o izradi i stupanju na snagu katastra nekretnina područja općine Visoko broj o4-30-850/01 od 28. novembra 2001. godine («Službene novine FBiH» broj 57/01), katastar nekretnina područja općine Visoko-grad stupio na snagu 4. januara 2002. godine, a da se primjenjuje od 3. decembra 2001. godine. Općinski sud je preuzeo zemljišne knjige 30. maja 2005. godine, od kada Općinski sud vodi evidenciju i daje podatke o zemljišnoknjižnom vlasništvu.
4. Općinski sud je obrazložio da nije sporno među strankama da su tuženi-protivtužitelji upisani kao suvlasnici na nekretninama u KO Visoko, što je sve pobliže označeno u presudi, te da nije sporno ni to da je upis prava vlasništva izvršen na osnovu Zapisnika Komisije za izlaganje na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na nekretninama Skupštine općine Visoko (u daljnjem tekstu: Komisija za izlaganje) broj 06/026-951-1948/88 od 26. augusta 1988. godine. Općinski sud je istakao da je apelantica osporila pravnu valjanost navedenog zapisnika tvrdeći da u vrijeme njegovog sačinjavanja (iako je dala svoju suglasnost), nije bila suvlasnik na predmetnim nekretninama, smatrajući da je takav status dobila tek donošenjem dopunskog rješenja o nasljeđivanju 7. augusta 2000. godine, i da s tog aspekta nije ni mogla ranije prenijeti svoj naslijeđeni suvlasnički dio na tužene-protivtužene.
5. Općinski sud je utvrdio da sporne nekretnine očigledno predstavljaju zaostavštinu prednika parničnih stranaka, tj. njihovih roditelja. Imajući u vidu član 126. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80 i 15/80), kao i član 42. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, Općinski sud je ocijenio da se otvaranje nasljeđa kao načina prelaženja imovine umrlog na njegove nasljednike po sili zakona zbiva u trenutku ostaviteljeve smrti. Također, imajući u vidu dva dopunska rješenja o nasljeđivanju (broj O 270/00 od 15. maja 2000. godine i O 34/81 od 7. augusta 2000. godine), Općinski sud je istakao da su prednici parničnih stranaka umrli i to majka Habiba Orhan 6. marta 1973. godine i otac Hisein Orhan 1. januara 1981. godine, te da nije sporno da su na nasljeđe pozvana njihova djeca, među kojima i parnične stranke. Općinski sud je zaključio da je apelantica već 1973. godine, odnosno 1981. godine u momentu smrti prednika, po sili zakona stekla pravo vlasništva na imovini ostavitelja, te da je u skladu sa članom 147. Zakona o nasljeđivanju imala mogućnost da prije izvršene diobe, odnosno prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju prenese svoj nasljedni dio na sunasljednike. Općinski sud je utvrdio, uvidom u predmetni zapisnik sačinjen 26. augusta 1988. godine, da su kao stranke bili prisutni tuženi-protivtužitelji, «a kao svjedoci njih šest od kojih i [apelantica]». U istom zapisniku donesen je zaključak prema kojem je komisija utvrdila pravo raspolaganja u korist Općine Visoko sa dijelom 1/1 na nekretninama upisanim u PL-1948, a «trajno pravo korištenja u korist tuženih-protivtužitelja sa po ½ dijela pravo svojine» na nekretninama pobliže navedenim u presudi, bez tereta i ograničenog upisanog prava.
6. Općinski sud je ocijenio da su vjerodostojni iskazi saslušanih svjedoka (koji su svi nasljednici) kao i sadržaj sačinjenog predmetnog zapisnika sa izlaganja nekretnina 26. augusta 1988. godine, te zaključio da su nasljednici još tada izvršili diobu cjelokupne imovine iza umrlih roditelja. Također, imajući u vidu da je apelantica u vrijeme sačinjavanja spornog zapisnika imala mogućnost raspolaganja svojim nasljednim dijelom, Općinski sud je ocijenio da navedeni zapisnik, koji su potpisali svi nasljednici pred ovlaštenim službenim licem Općine u postupku javnog izlaganja nekretnina, ima snagu vjerodostojne isprave, te da je kao takav u svemu podoban da u cijelosti zamijeni ugovor predviđen članom 147. Zakona o nasljeđivanju.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-06-001 224 od 21. decembra 2007. godine, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude Općinskog suda, odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio pravnu ocjenu Općinskog suda da u konkretnom slučaju dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali osnova za usvajanje apelanticinog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud na potpuno i tačno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, dajući za takvu odluku jasne i logične razloge koje je prihvatio i ovaj sud.
8. Kantonalni sud je obrazložio da nisu osnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio zapisnik Komisije za izlaganje koji je sačinjen 26. augusta 1988. godine. Kantonalni sud je naglasio da se iz sadržaja zapisnika, čije je poništenje traženo tužbom, vidi da su u toku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na nekretninama pred Komisijom za izlaganje 26. augusta 1988. godine tuženi-protivtužitelji suglasno izjavili pred prisutnim svjedocima, među kojima je bila i apelantica, da su suglasni sa upisanim stanjem nekretnina u posjedovnom listu broj 1948, te da oni predmetne nekretnine nesmetano drže u posjedu od 1988. godine i da su trajno pravo korištenja stekli na osnovu naslijeđa-diobe. Prisutni svjedoci, koji su inače sestre i brat stranaka, izjavili su da su izvršili diobu i da su suglasni da se predmetne nekretnine iz posjedovnog lista broj 1948 upišu na braću Mustafu Orhana i Selima Orhana. Prije potpisivanja predmetnog zapisnika konstatirano je da je on pročitan u prisustvu svih lica, te da na zapisnik nisu stavljene primjedbe.
9. Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka jer se radi o sestrama parničnih stranaka koje su bile prisutne sačinjavanju zapisnika i koje su upoznate sa stanjem imovine iza svojih roditelja. Dogovor oko diobe nekretnina iza roditelja je prema izjavama saslušanih svjedoka, te tuženih u svojstvu stranaka sačinjen u kući Osmana Orhana, a nakon toga su svi zajedno otišli u Općinu Visoko i potpisali zapisnik kod Komisije za izlaganje nekretnina, a tom prilikom je apelantica, kao i ostale sestre, dobila zemlju kao svoj dio nasljeđa. Kantonalni sud je ocijenio da je prihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je u vrijeme sačinjavanja spornog zapisnika došlo do diobe cjelokupne imovine prednika stranaka s obzirom na to da su nasljednici u času smrti ostavioca raspolagali sa svojim nasljednim dijelom. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da potpisani zapisnik može u cijelosti zamijeniti ugovor koji predviđa član 147. Zakona o nasljeđivanju, budući da su svi nasljednici aktivno učestvovali u podjeli imovine, jer se izjavama saslušanih svjedoka, te parničnih stranaka potvrđuje činjenica da je postojao sporazum nasljednika oko podjele imovine i da se znalo tačno šta je ko dobio.
10. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelantica je navela da je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te da je došlo i do povrede prava na nediskriminaciju.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke «u razumnom roku», te da su zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava prekršeni i pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, kao i pravo na nediskriminaciju.
14. U odnosu na apelanticine navode da nije imala pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanticu (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
15. U konkretnom slučaju predmet se tiče apelanticinog zahtjeva za poništaj upisa nekretnina, što je relativno složeno pitanje. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticine tužbe trajao ukupno tri godine i dva mjeseca na dvije sudske instance, da su ročišta zakazivana i dokazi izvođeni u kratkim vremenskim intervalima i da je prvostepeni postupak okončan nakon godinu i pet mjeseci od podnošenja tužbe, dok je o žalbi protiv prvostepene odluke odlučeno u periodu nešto dužem od godinu dana. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje na to da su sudovi bespotrebno odlagali donošenje odluke, odnosno da su postupali suprotno standardima prava na pravično suđenje «u razumnom roku» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Dalje, apelantica je navela da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović