Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-680/08 (Hrvatski košarkaški klub «Čapljina-Lasta»)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-680/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 680/08, rješavajući apelaciju Hrvatskog košarkaškog kluba «Čapljina-Lasta», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hrvatskog košarkaškog kluba «Čapljina-Lasta» podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001414 od 20. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hrvatski košarkaški klub «Čapljina-Lasta» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Josip Krešić, advokat iz Čapljine, podnio je 4. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001414 od 20. novembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-202/00 od 26. aprila 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev Ante Mršića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da mu apelant isplati iznos od 16.375,00 KM na ime preostalog duga za natjecateljsku sezonu 1999/2000 sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to u presudi precizirano.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je među parničnim strankama nesporno da je tužitelj igrao u Hrvatskom košarkaškom klubu «Čapljina-Lasta» u natjecateljskim sezonama 1997/98, 1998/99 i 1999/2000, ali je sporno da li je pravno valjan ugovor o reguliranju međusobnih prava i obaveza zaključen 20. jula 1999. godine, koji je potpisao Nikola Praljak, predsjednik navedenog košarkaškog kluba. Općinski sud je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je sačinjen na okolnosti utvrđivanja razlike preostalog duga po predmetnom ugovoru, utvrdio da apelant, prema članu 5. ugovora, duguje tužitelju zaostalu jednomjesečnu plaću u iznosu od 1.675,00 DEM iz sezone 1998/1999, te prema istom ugovoru iznos od 14.000,00 KM na ime neisplaćenih novčanih premija.
4. Općinski sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao činjenice na kojima je temeljio tužbeni zahtjev, ističući da ugovor na kojem tužitelj zasniva svoje potraživanje prema apelantu nije sačinjen na osnovu odluke Upravnog odbora apelantovog košarkaškog kluba, prema važećem Statutu istog kluba, te da je predmetni ugovor potpisao Nikola Praljak koji u vrijeme potpisivanja ugovora nije bio ovlaštena osoba za apelantovo zastupanje. Općinski sud je obrazložio da iz izvedenih dokaza proizlazi da je Nikola Praljak u svojstvu predsjednika kluba potpisao predmetni ugovor prije izvršene preregistracije kluba, te da nije bio ovlaštena osoba za potpisivanje, odnosno zastupanje i predstavljanje apelantovog kluba. Također, navedeno je da je provedenim grafološkim vještačenjem utvrđeno da unesene podatke kao bitne elemente za zaključenje navedenog ugovora nije pisao Zdenko Vidić, koji je u to vrijeme bio član uprave kluba.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-06-000 878 od 12. septembra 2006. godine, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv prvostepene presude Općinskog suda, odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio pravnu ocjenu Općinskog suda da u konkretnom slučaju dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali osnova za usvajanje tužiteljevog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, te da je pri tome dao potpune i valjane razloge koje je prihvatio i Kantonalni sud.
6. Kantonalni sud je ukazao na to da tužitelj profesionalno igra košarku, dok je apelant, kako proizlazi iz Statuta, amaterski klub s kojim kao takvim igrači ne mogu sklapati profesionalne ugovore i za igranje primati naknadu. Kantonalni sud je naveo da tužitelj ne tvrdi da je igrajući za apelanta imao profesionalni status, koji podrazumijeva zasnivanje odnosa između igrača i kluba, kakvim se inače zasniva radni odnos, ali da o takvom statusu igrača klub mora imati svoj posebni opći akt i samo u skladu s njim sklapati ugovore. Apelant nema takav opći akt, što znači da ne može imati profesionalne igrače niti sa njima sklapati tzv. profesionalne ugovore, odnosno za igranje utakmica isplaćivati naknadu igračima. Kantonalni sud je, imajući u vidu pravila Svjetske košarkaške organizacije koja su obavezujuća za sve nacionalne saveze koji su njeni članovi, kao i pravila Evropske košarkaške organizacije, zaključio da je sporni ugovor u suprotnosti sa obavezujućim pravilima o statusu klubova i igrača, te da isti ugovor po toj osnovi ne može proizvoditi pravno djelovanje, ocjenjujući da je Općinski sud pravilno primijenio član 6. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-001414 od 20. novembra 2007. godine, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv drugostepene presude, djelomično uvažio reviziju i nižestepene presude preinačio, a apelanta obavezao da tužitelju isplati iznos od 15.675,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate i naknadi mu troškove parničnog postupka. U ostalom dijelu revizija je odbijena.
8. Vrhovni sud je ocijenio da je tužitelj osnovano u reviziji tvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno član 6. ZOO-a kada su odbili njegov tužbeni zahtjev na osnovu utvrđenja da ugovor o reguliranju međusobnih prava i obaveza zaključen 20. jula 1999. godine između parničnih stranaka kao ugovornih strana nije pravno valjan. Vrhovni sud je naglasio da nije pravilan zaključak nižestepenih sudova o tome da ugovor ne može proizvoditi pravno dejstvo budući da ga je potpisao predsjednik kluba Nikola Praljak, koji u vrijeme zaključenja ugovora nije bio ovlaštena osoba za potpisivanje, odnosno zastupanje i predstavljanje kluba, kao i da ugovor nije zaključen na osnovu odluke Upravnog odbora kluba koji je prema odredbama Statuta kluba iz 1994. godine ovlašten za donošenje odluke o uvjetima zaključenja ugovora.
9. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da, prema članu 33. apelantovog Statuta iz aprila 1994. godine, predsjednik kluba predstavlja i zastupa klub u okviru svojih djelatnosti neograničeno. U toku postupka nije dokazano da u vrijeme potpisivanja ugovora Nikola Praljak nije bio predsjednik kluba. Rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave od 23. decembra 1999. godine tuženi apelant (košarkaški klub) upisan je u registar udruga građana, a kao osobe koje ga zastupaju i predstavljaju upisani su Nikola Praljak, predsjednik kluba, i Zdenko Vidić, direktor kluba. Imajući u vidu činjenicu da je Nikola Praljak, predsjednik kluba, upisan 23. decembra 1999. godine kao osoba koja zastupa i predstavlja klub u registar udruga građana kod Ministarstva pravosuđa i uprave, nakon potpisivanja spornog ugovora (ugovor je potpisan 20. jula 1999. godine), Vrhovni sud je ocijenio da to ne znači da u vrijeme potpisivanja nije bio ovlašten da potpiše predmetni ugovor budući da upis u registar ima deklaratoran karakter. Vrhovni sud je naglasio da se radi o istoj osobi koja je prije preregistracije kluba bila predsjednik kluba, te da po Statutu kluba ima ovlaštenje da zastupa klub, te, s obzirom na to da je ugovor potpisala ovlaštena osoba za zastupanje, pretpostavka je da je uvjete utvrdio Upravni odbor kluba, kako propisuje član 28. Statuta. Vrhovni sud je ocijenio da je predmetni ugovor pravno valjan, utoliko prije što je i u prethodnom periodu za proteklu sezonu (od 31. jula 1998. godine za natjecateljsku sezonu 1998/99 god.) između istih ugovornih strana zaključen ugovor o reguliranju međusobnih prava i obaveza.
10. Dalje, Vrhovni sud je, imajući u vidu da je u toku postupka utvrđeno da apelant nije ispunio svoje obaveze po ugovoru i da je tužitelj raskinuo ugovor zbog neispunjenja, zaključio da je potraživanje neisplaćenih iznosa premija i dužne plaće iz prethodne sezone šteta koju trpi tužitelj i koja mu, nakon raskida ugovora, pripada u smislu člana 132. stav 1. ZOO-a. Vrhovni sud je naveo da prema procjeni vještaka finansijske struke to iznosi 14.000,00 KM, plus neisplaćeni iznos plaće od 1.675,00 KM, što ukupno iznosi 15.675,00 KM, do kojeg iznosa je, prema ocjeni Vrhovnog suda, tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan. Vrhovni sud je obrazložio da utvrđeni iznos čine novčana davanja koja su dospjela povremeno u deset jednakih mjesečnih iznosa po sezoni, te da na njih tužitelju, u skladu sa članom 279. stav 3. ZOO-a, pripada zatezna kamata i to od kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, a ne po dospijeću pojedinačnih iznosa, kako je tražio tužitelj.
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo redoslijed događaja u konkretnom slučaju, a povredu navedenog prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant naglašava da Vrhovni sud nije u dovoljnoj mjeri obrazložio razloge zbog kojih smatra da stavovi Kantonalnog suda i Općinskog suda nisu na zakonu utemeljeni.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović