Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-747/08 (Ž. P. i D. R.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Odluka kojom se donosi zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 21
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-747/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 747/08, rješavajući apelaciju Ž. P. i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž. P. i D. R. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000306 od 22. novembra 2007. godine i rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-001-063 od 9. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ž. P. i D. R. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Faruk S. Ćupina, advokat iz Mostara, podnijeli su 4. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000306 od 22. novembra 2007. godine i rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001-063 od 9. novembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-399/05 od 23. maja 2006. godine usvojen je dio tužbenog zahtjeva apelanata, te je Ibro Krhan (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da ukloni dio svog garažnog objekta koji je izgrađen na dijelu parcele apelanata pobliže naznačene u presudi i da apelantima preda u posjed i slobodno raspolaganje dio predmetne nekretnine koju tuženi koristi kao dio svog objekta, uz naknadu troškova postupka. Apelanti su odbijeni sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.
3. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude, između ostalog, naveo da nije prihvatio osnovanim prigovor apsolutne nenadležnosti suda za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari, imajući u vidu činjenicu da prema članu 21. Zakona o građevinskom zemljištu («Službene novine FBiH» broj 25/03) raniji vlasnik, odnosno nositelj privremenog prava korištenja zemljišta, ima pravo da koristi sve do preuzimanja iz njegovog posjeda neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište na način koji ne otežava privođenje zemljišta njegovoj trajnoj namjeni. Općinski sud je istakao da je u toku postupka, na osnovu izvedenih dokaza, nesumnjivo utvrđeno da je sagrađeni garažni objekat djelomično izgrađen na parceli apelanata što je sve pobliže označeno u presudi. Općinski sud je donio svoju odluku ocjenjujući da apelanti uživaju i petitornu zaštitu u skladu sa članom 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03), imajući u vidu da su titulari privremenog prava korištenja na dijelu zauzetog dijela predmetne nekretnine.
4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tuženog, rješenjem broj 007-Gž-06-001 063 od 9. novembra 2006. godine, uvažio žalbu, oglasio da je sud nenadležan za rješavanje konkretnog spora, te ukinuo provedene radnje i tužbu apelanata odbacio. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da je Općinski sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu pogrešno primijenio materijalno pravo, u konkretnom slučaju Zakon o vlasničko-pravnim odnosima i Zakon o građevinskom zemljištu.
5. Dalje je navedeno da prema članu 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje individualno određene stvari, s tim da mora dokazati vlasništvo na stvari, te da tužbe iz takvih pravnih odnosa ne zastarijevaju. Kantonalni sud je naglasio da se u konkretnom slučaju radi o bespravnoj gradnji, jer je tuženi gradeći svoju garažu jednim dijelom zahvatio i zemljište apelanata, što nije sporno među strankama, te zahtjevu apelanata da se dio objekta tuženog ukloni sa njihovog zemljišta. Kantonalni sud je ocijenio da treba , imajući u vidu da se radi o zahtjevu za uklanjanje dijela bespravno sagrađenog objekta, primijeniti Zakon o građenju, navodeći da prema članu 71. navedenog zakona za rušenje bespravno podignute građevine ili njenog dijela, građevinski inspektor ima pravo i dužnost rješenjem narediti da se građevina ili njezin dio ukloni, odnosno uspostavi prijašnje stanje, ukoliko je građevina, odnosno njen dio sagrađen bez odobrenja za gradnju. Kantonalni sud je zaključio da nadležan organ uprave može odlučiti o rušenju građevinskog objekta ili njegovog dijela, ali ne sud.
6. Vrhovni sud je rješenjem broj 070-0-Rev-07-000306 od 22. novembra 2007. godine, odlučujući o reviziji apelanata protiv rješenja Kantonalnog suda, odbio reviziju kao neosnovanu, ocjenjujući da je rješenje drugostepeni sud pravilno donio, jer se pozvao na relevantan član 71. Zakona o građenju. Vrhovni sud je istakao da se, osim zahtjeva za predaju u posjed i slobodno raspolaganje dijela nekretnine ispod dijela bespravno sagrađene garaže, koji seže na zemlju apelanata, traži i uklanjanje dijela bespravno sagrađenog objekta na zemlji na kojoj apelanti imaju privremeno pravo korištenja. Vrhovni sud je, imajući u vidu sadržaj člana 71. Zakona o građenju, revizioni prigovor apelanta ocijenio neosnovanim, zaključujući da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 10. Zakona o građevinskom zemljištu, jer je članom 71. Zakona o građenju jasno propisana nadležnost organa uprave u vezi rušenja bespravno podignutog građevinskog objekta-garaže (što je predmet tužbenog zahtjeva).
7. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naveli redoslijed događaja u konkretnom slučaju, a povredu navedenih prava vide u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava.
8. Apelanti su se pozvali na presudu Vrhovnog suda SRBiH broj Rev-705/89 od 19. aprila 1990. godine prema kojoj «nosioci privremenog prava korištenja neizgrađenog gradskog zemljišta imaju pravo na petitornu zaštitu analognu zaštiti prava vlasništva», kao i na presudu Kantonalnog suda broj Pž-43/05 od 19. aprila 2005. godine prema kojoj «ukoliko je objekat izgrađen na štetu imovinskih interesa i volje trećeg lica, to treće lice može zahtijevati da se ukloni objekat, te se zahtjev za predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine uz istovremeno uklanjanje građevinskog objekta izgrađenog na istoj može postaviti isključivo pred sudom opće nadležnosti, jer se radi o imovinsko-pravnom sporu, također po osnovu člana 1. ZPP-a.» Apelanti smatraju da «da je sud morao primijeniti član 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, prema kojem vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari».
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi čije se odluke osporavaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, već su samo nezadovoljni osporenim odlukama. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Navode apelanata u vezi presuda drugih sudova u sličnim situacijama Ustavni sud ne smatra relevantnim za odluku u konkretnom slučaju jer je već zaključio da apelanti u konkretnom slučaju nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje kršenja navedenih osnovnih ljudskih prava.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović