Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-748/08 («Senabil» d.o.o.Sarajevo)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-748/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 748/08, rješavajući apelaciju «Senabil» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Senabil» d.o.o. Sarajevopodnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000117 od 27. septembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž 1307/05 od 21. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P 2415/02 od 19. decembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Senabil» d.o.o.Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 6. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-

000117 od 27. septembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž 1307/05 od 21. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 2415/02 od 19. decembra 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P 2415/02 od 19. decembra 2003. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, a apelant je obavezan da tuženom Muhamedu Čovrku (u daljnjem tekstu: tuženi) nadoknadi troškove postupka u iznosu od 12.771,00 KM u roku od trideset dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je sud svoju odluku donio nakon što je u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio sve provedene dokaze kao i nesporne navode parničnih stranaka. Općinski sud je istakao da je u toku postupka utvrdio da je tuženi na temelju ugovora o osnivanju Centra za proizvodnju i usluge Sarajevo (u daljnjem tekstu: CPU), od 4. februara 1998. godine (među kojim osnivačima su bile i parnične stranke) 24. novembra 1999. godine podnio zahtjev za istupanje. Apelant je kao jedan od članova CPU otkupio udio tuženog na osnovu ugovora o ustupanju poslovnog udjela i osnivačkog uloga zaključenim između tuženog kao ustupioca i apelanta kao primaoca. Dalje je navedeno da nije sporno da je članom tri istog ugovora određeno da ustupilac (tuženi) prenosi na primaoca (apelanta) svoj cijeli poslovni udio u osnovnoj glavnici društva i cijeli osnivački ulog vrijedan 363.057,00 KM, što čini 10% od poslovnog udjela u osnovnoj glavnici društva, uz naknadu od 100.000,00 KM. Također, utvrđeno je da nije sporno da je apelant isplatio navedeni iznos tuženom, ali tuženi tim iznosom nije mogao raspolagati zbog izdate privremene mjere od 3. januara 2003. godine kojom mu je zabranjeno da raspolaže navedenim iznosom. Općinski sud je naglasio da je prethodno ovome Federalno ministarstvo finansija, zapisnikom od 12. novembra 1999. godine i zaključkom od 26. novembra 1999. godine, utvrdilo nezakonitost u poslovanju CPU, te je nakon što je CPU angažirao nadležna preduzeća radi sačinjavanja mišljenja o visini kapitala, uslijedila odluka CPU o visini vlasničkog kapitala društva. Također po rješenju Kantonalnog suda broj UF/I 3667/00 od 15. marta 2001. godine CPU je smanjio osnovni kapital u stvarima u vrijednosti koja je naznačena u obrazloženju presude.

4. Općinski sud je zaključio da je nesporno da bi apelant, po osnovu pravno neosnovanog obogaćenja radnjom tuženog, mogao tražiti samo ono što je obogaćeni pribavio pravno neosnovanom radnjom, ali ne i ono što je apelant nesporno dao, tj. naknadu kupoprodajne cijene u visini od 100.000,00 KM izvršavajući zaključeni ugovor o ustupanju od 5. maja 2000. godine. Općinski sud je ocijenio da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan, jer se nisu ispunile pretpostavke iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Kantonalni sud je presudom broj Gž-1307/05 od 21. septembra 2005. godine, odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude Općinskog suda, odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio pravnu ocjenu Općinskog suda da u konkretnom slučaju dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali osnova za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud na potpuno i tačno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, dajući za takvu odluku jasne i logične razloge koje je prihvatio i ovaj sud.

6. Kantonalni sud je obrazložio da je iz spisa vidljivo, što je i nesporno među strankama, da ugovor o ustupanju poslovnog i osnivačkog uloga još uvijek egzistira. Imajući u vidu da postoji pravni osnov, Kantonalni sud je ocijenio da se još uvijek ne radi o slučaju koji spada u pravno neosnovano obogaćenje. Tek prestankom pravnog osnova može se, kako je obrazložio Kantonalni sud, postaviti pitanje eventualnog korištenja i primjene pravila o pravno neosnovanom obogaćenju, i to pravila koja se odnose na slučaj pravno neosnovanog obogaćenja, s obzirom na osnov koji je docnije otpao, kako to i predviđa član 210. ZOO. Također je navedeno da na valjanost prvostepene presude ne bi mogla uticati «za sada» ni činjenica što se protiv tuženog vodi istražni postupak pred Kantonalnim sudom u Sarajevu u predmetu broj KI 206/00 povodom zaključenog ugovora o ustupanju poslovnog i osnivačkog uloga. Kantonalni sud je ocijenio da se u konkretnom sporu, sve dok krivični postupak ne bude pravosnažno okončan, tuženom ne bi moglo bilo šta staviti na teret, niti bi mogao da trpi štetne posljedice zbog vođenja tog postupka, tim više što je u istražnom postupku donesena privremena mjera zabrane raspolaganja tuženom sredstvima u iznosu od 95.000,00 KM radi eventualnog namirenja tražioca –apelanta koji je platio tuženom na ime prenosa poslovnog udjela u osnovnoj glavnici društva CPU.

7. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000117 od 27. septembra 2007. godine odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude Kantonalnog suda, odbio reviziju kao neosnovanu. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev apelanta da mu tuženi isplati iznos od 100.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 5. maja 2000. godine, navodeći da su sudovi za svoju odluku istakli razloge koje kao pravilne u cijelosti prihvata i ovaj sud. Vrhovni sud je naveo da apelant pogrešno tumači član 210. stav 4. ZOO kada smatra da mu, obzirom na utvrđene činjenice pripada pravo na povrat iznosa uplaćenog po osnovu zaključenog predmetnog ugovora, primjenom pravila koja se odnose na sticanje bez osnova.

8. Vrhovni sud je zaključio da, «ako pravni osnov postoji a lice na kome leži obaveza odbije čak i opravdano njeno izvršenje, ne radi se o slučaju koji pravno spada u sticanje bez osnova». Vrhovni sud je također zaključio da se tek prestankom pravnog osnova može postaviti pitanje eventualnog korištenja i primjene pravila koje se odnose na slučaj sticanja bez osnova, s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao, ali da to u predmetu nije slučaj. Imajući u vidu apelantove navode da se njegov udio u društvu nije mogao povećati, Vrhovni sud je zaključio da je apelant propustio da traži poništenje ugovora u smislu člana 61. ZOO, zbog čega ugovor i dalje punovažno egzistira, te da se nisu stekli uslovi za povrat iznosa plaćenog u ispunjenju obaveze preuzete ugovorom.

9. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Pored toga apelant je naveo da je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke «u razumnom roku», a da je zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava prekršeno i pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

13. U odnosu na navode apelanta da nije imao pravično suđenje «u razumnom roku», Ustavni sud ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanticu (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

14. U konkretnom slučaju predmet se tiče zahtjeva apelanta za povrat novčanog iznosa radi neosnovanog obogaćenja što je relativno složeno pitanje. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi na tri sudske instance trajao ukupno četiri godine i deset mjeseci, da su ročišta zakazivana i dokazi izvođeni u kratkim vremenskim intervalima i da je prvostepeni postupak okončan nakon godinu dana i dva mjeseca od podnošenja tužbe, dok je o žalbi protiv prvostepene odluke odlučeno u periodu nešto dužem od godinu dana i sedam mjeseci, a o reviziji protiv drugostepene odluke odlučeno je u periodu nešto dužem od godinu dana i osam mjeseci. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da su sudovi bespotrebno odlagali donošenje odluke, odnosno da su postupali suprotno standardima prava na pravično suđenje «u razumnom roku» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-748/08 («Senabil» d.o.o.Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio