Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-8/08 (F. A.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-8/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 8/08, rješavajući apelaciju Fikrete Arapović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikrete Arapović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
07-002192 od 14. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda I u Sarajevu broj P-3705/91 od 1. jula 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikreta Arapović (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Sarajeva, koju zastupa Emira Babić, advokatica iz Sarajeva podnijela je 3. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-002192 od 14. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3705/91 od 1. jula 2003. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-3705/91 od 1. jula 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-002192 od 14. septembra 2007. godine, usvojen je otkaz ugovora o korištenju poslovnih prostorija koje se nalaze u prizemlju zgrade u Sarajevu u ulici Tabaci broj 17, koja je upisana kao zemljišno knjižno tijelo pobliže naznačeno u presudi. Apelantici kao tuženoj i protutužiteljici naloženo je da tužiteljima-protutuženicima Salihu Janjac, Nasihu Hadžismajloviću, Mahiru Hadžismajloviću i Senadu Tašakoviću (u daljnjem tekstu: tužitelji) preda u posjed predmetne poslovne prostorije, slobodne od ljudi i stvari, te da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 1.882,00 KM. Apelantica je odbijena sa protutužbenim zahtjevom.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da su tužitelji podnijeli tužbu 8. januara 1990. godine čiji je tužbeni zahtjev naknadno preciziran, jer je prvobitno u tužbi bio označen Nusret Arapović (suprug apelantice kao njen prednik koji je preminuo) radi otkaza ugovora o zakupu poslovnih prostorija, navodeći svoj vlasnički udio na nekretnini i faktičko korištenje zgrade koje je podijeljeno tako da Općina Stari grad Sarajevo koristi, odnosno izdaje u zakup prostorije koje se nalaze na spratu, a tužitelji koriste odnosno izdaju u zakup predmetne poslovne prostorije koje se nalaze u prizemlju. U toku postupka sud je, uvidom u zk. izvadak iz zk. ul. naznačenog u presudi, utvrdio da su tužitelji suvlasnici predmetne kuće sa dijelovima navedenim u presudi, da je ½ državna svojina, (općine Stari grad i Centar Sarajevo «vlasnici» ½ spornog objekta), a da je zemljište na kojoj je sagrađena predmetna nekretnina nacionalizirano.
4. Apelantica je podneskom od 5. novembra 1999. godine podnijela protutužbu kojom je predložila da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese odluku kojom će joj tužitelji priznati pravo vlasništva na ½ prizemlja predmetne zgrade, te trpjeti da zemljišno knjižni ured suda uknjiži pravo vlasništva ½ konkretne etaže prenosom, sa imena tužitelja u njenu korist, uz naknadu troškova postupka. Apelantica je navela da je tokom korištenja predmetnih poslovnih prostorija po osnovu zakupa vršila značajna ulaganja u te prostorije i sa prvobitnih 15m2 povećala kvadraturu prostorija. Apelantica je također istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja navodeći «ako su tužitelji suvlasnici sa po 1/8 dijela prava vlasništva, nisu legitimirani da traže predaju u posjed predmetnih prostorija, jer je Općina Centar Sarajevo suvlasnik sa dijelom ½ na tim prostorijama».
5. Općinski sud je utvrdio da je nesporno među parničnim strankama da su njihovi prednici zaključili ugovor o zakupu 14. aprila 1965. godine tj. sa Nusretom Arapovićem, prednikom apelantice, kao zakupoprimcem za ½ nekretnina, odnosno predmetnih poslovnih prostorija, radi vođenja vulkanizerske radnje. Navedeni ugovor je bio zaključen na neodređeno vrijeme uz mjesečnu zakupninu od 3.000 tadašnjih dinara, uz otkazni rok od mjesec dana. Istim ugovorom o zakupu (članom 4. ugovora) određeno je da će zakupoprimac o svom trošku izvršiti sve potrebne opravke zakupljenog poslovnog prostora. U toku postupka tužitelji su apelantici dali izjavu o odustanku od zaključenog ugovora, uz otkazni rok od šest mjeseci, koji je istekao 15. jula1990. godine.
6. Općinski sud je obrazložio, budući da apelantica drži predmetni poslovni prostor temeljem ugovora o zakupu od 14. aprila 1965. godine, da konkretan obligacioni odnos prestaje po zahtjevu tužitelja, i da njegovim prestankom apelantica gubi osnov za posjed te je dužna prostorije predati onome po čijem je ovlaštenju bila u neposrednom posjedu, kako je propisano članom 585. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), neovisno od toga da li su tužitelji u zemljišnim knjigama i upisani kao vlasnici. Općinski sud je dalje istakao da tužitelji i ne moraju imati pravo raspolaganja sa stvarno pravnim obilježjem, dovoljno je da imaju samo pravo upotrebe i uživanja, jer ta prava predstavljaju sadržaj prava korištenja, sa obligatornopravnim obilježjima, što nije sporno.
7. Općinski sud je utvrdio da su tužitelji legitimirani u konkretnoj pravnoj stvari i da su dali izjavu o odustanku u kojoj je bio određen rok do kojeg se imao predati, odnosno primiti ispražnjeni prostor, tj. do 15. jula 1990. godine. Ovaj rok nije bio kraći od trideset dana, budući da je navedena izjava tužitelja data podneskom na ročištu 26. marta 1990.godine, kako je propisano članom 36. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SRBiH» br.33/77, 12/87, 30/90, 7/92 i «Službeni list RBiH» br.3/93 i 13/94. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, strana koja odustaje od ugovora dužna je drugoj strani pismenim putem dati izjavu o odustanku, kao i odrediti joj rok do koga se ima predati odnosno primiti ispražnjena prostorija, a rok ne može biti kraći od trideset dana, računajući od dana kada je druga strana primila izjavu o odustanku od ugovora. Općinski sud je imajući u vidu sadržaj člana 37. u vezi sa članom 34. navedenog zakona, prema kojem zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu u svako vrijeme bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa, zaključio da su tužitelji u konkretnom slučaju kao zakupodavci imali ovlaštenje da ustanu tužbom kod nadležnog suda radi predaje ispražnjenih poslovnih prostorija, te je temeljem navedenih propisa udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja.
8. Općinski sud je naglasio da je u konkretnom slučaju raspravljao i odlučivao o tužbenom zahtjevu iz osnova zakupnog odnosa, pa je u tom smislu i cijenio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelantice sa stvarno pravnim obilježjem koji je tuču suvlasnika predmetne nekretnine, idealnih suvlasničkih dijelova, te eventualnog proširenja predmetnog poslovnog prostora. Općinski sud je odbio apelanticu sa istaknutim protutužbenim zahtjevom, zaključujući da eventualna ulaganja apelantice kao zakupoprimca ne mogu biti osnov za sticanje prava vlasništva, a eventualna ovlaštenja za traženjem naknade, odnosno obligatorno-pravna ovlaštenja, apelantica može ostvariti u drugom postupku.
9. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelantice protiv presude Općinskog suda u obrazloženju svoje odluke naveo da nije sporno da su prednici parničnih stranaka zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora 14. aprila 1965. godine. Kantonalni sud je ocijenio da tužiteljima pripada pravo da traže predaju u posjed poslovnog prostora koji je predmet navedenog ugovora o zakupu koji je bio zaključen na neodređeno vrijeme, ali je isti otkazan uz otkazni rok od šest mjeseci kako je to i predviđeno članom 36. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija koji rok je davno istekao.
10. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi da apelantici nije poznato koji poslovni prostor treba predati tužiteljima. U tom smislu Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na nesumnjiv način utvrdio da apelantica drži poslovne prostorije u ul. Tabaci broj 17 Sarajevo upisane kao zemljišno knjižno tijelo pobliže naznačeno u prvostepenoj presudi, čiji su vlasnici tužitelji i koje su nekretnine bile predmet ugovora o zakupu poslovnih prostorija od 14. aprila 1965. godine koji je otkazan uz otkazni rok koji je istekao 15. jula 1990. godine, a predaju u posjed tih poslovnih prostorija traže tužitelji. Kantonalni sud je zaključio da, ako je i bilo ulaganja u poslovne prostorije od strane apelantice, to bi mogla eventualno ostvariti u drugom postupku, (obligaciono-pravnom zahtjevu) a ne da joj to posluži kao osnov za sticanje prava vlasništva. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo, a da pri tome nije počinio ni jednu povredu postupka na koju drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.
11. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je istakla da «prvostepeni sud a kasnije i drugostepeni sud nije imao pravnog osnova za donošenje ovakve presude, iz razloga što na strani tužitelja nije postojala potpuna aktivna legitimacija za vođenje spora ovakve vrste». Apelantica je istakla da tužitelji nisu jedini suvlasnici na predmetnom poslovnom prostoru, jer na tom prostoru pravo ima suvlasništvo i Općina Stari grad Sarajevo sa ½ dijela. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, istovremeno ukazujući da je penzioner i da ju je trebalo osloboditi od troškova postupka.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, već je samo nezadovoljna osporenim odlukama. Stoga, Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović