Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-627/08 (S. P.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-627/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 627/08, rješavajući apelaciju Stoje Pavlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stoje Pavlović podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000 807 od 22. januara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 082-0-P-06-000147 od 11. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stoja Pavlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca, podnijela je 27. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 807 od 22. januara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 082-0-P-06-
000147 od 11. septembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 082-0-P-06-000147 od 11. septembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže AD «Guber» Bratunac (u daljnjem tekstu: tuženi) da je vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, te da joj isplati plate i doprinose počev od 1. septembra 2005. godine kao prvog radnog dana po prestanku korištenja poslovnog prostora tuženog pa do vraćanja na rad apelantice. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je saslušao parnične stranke i izvršio uvid u brojnu dokumentaciju, te da je nakon sveobuhvatne analize i ocjene provedenih dokaza utvrdio da je apelantica 15. jula 2001. godine zaključila sa tuženim ugovor o zakupu poslovnih protorija. Iz zaključenog ugovora proizilazi da je apelantica uzela u zakup poslovni prostor tuženog na period od dvije godine uz posebne odredbe kojima su regulisana prava i obaveze apelantice kao radnika i ujedno korisnika poslovnog prostora tuženog. Apelantica se u ugovoru saglasila da joj za period važenja ugovora prava i obaveze prema tuženom miruju odnosno, da je tuženi za navedeni period odjavi kod Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja uz obavezu apelantice da za isti period plaća svoje troškove penzijskog i invalidskog osiguranja. Dalje se navodi da je nakon isteka navedenog ugovora, 30. juna 2003. godine, apelantica ponovo sa tuženim zaključila ugovor o zakupu pod istim uslovima za period od dvije godine tj. od 1. jula 2003. godine do 31. juna 2005. godine, a nakon toga 1. jula i 1. augusta 2005. godine zaključila je dva klasična ugovora o zakupu na period od po mjesec dana. Apelantica je pismenim zahtjevom od 7. oktobra 2005. godine izrazila želju da joj se uspostavi radni odnos po ugovoru od 30. juna 2003. godine. Sud je naveo da prema odredbi člana 113. stav 1. tačka 4. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br.38/00, 40/00, 41/00, 26/01, 47/02, 38/03 i 66/03, u daljnjem tekstu: ZOR) poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se radnik u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog osustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa ne vrati na posao. Na osnovu navedenog sud je zaključio da apelantica nije po isteku roka mirovanja, 31. juna 2005. godine, izrazila želju da se vrati u preduzeće, već je to učinila tek 7. oktobra 2005. godine, to je sud primjenom navedenog člana odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice.
3. Odlučujući o žalbi apelantice protiv navedene presude, Okružni sud je donio presudu broj 012-0-Gž-07-000 807 od 22. januara 2008. godine kojom je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i na tako utvrđeno stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu nije počinio nikakve povrede postupka zbog kojih bi prvostepena odluka bila nepravilna i nezakonita, o čemu su data obrazloženja koja je u cjelosti prihvatio i Okružni sud. Osim toga, Okružni sud je istakao da apelantica nakon isteka ugovora o zakupu u skladu sa navedenom odredbom ZOR-a nije u roku od pet dana po isteku mirovanja tražila aktiviranje svojih prava iz radnog odnosa koje nije ni mogla aktivirati obzirom da nije ispoštovala obaveze iz navedenih ugovora (nije izmirivala obaveze po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja). U vezi sa navodima apelantice da nije doneseno rješenje o otkazu sud je naveo da je apelantica 14. jula 2001. godine odjavljena kod tuženog, sa čime se ista saglasila, te se nije ni moglo donijeti rješenje o otkazu apelantici koja se nije vodila kao radnik tuženog.
4. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo kada su utvrdili da tuženi nije bio u obavezi da donese rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice odnosno, što drugostepeni sud «nije ni pozvao apelanta da bude saslušan kao parnična stranka u postupku».
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije(vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da je apelantica saslušana kao parnična stranka u postupku pred prvostepenim sudom, pa navodi da nije saslušana u drugostepenom postupku ni na koji način ne pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje. Ustavni sud također ukazuje da, osim ovih navoda, apelantica ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović