Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-804/08 (V. T.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-804/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-804/08 rješavajući apelaciju Vlade Tambura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Tambura podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj broj

014-0-U-07-000 141 od 5. februara 2008. godine, rješenja Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske Istočno Sarajevo-Pale broj 01-4810-1/07 od 27. septembra 2007. godine i rješenja Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske Filijala Istočno Sarajevo-Pale broj 02-1-549-211/07 od 13. avgusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Tambur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 14. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-U-07-000 141 od 5. februara 2008. godine, rješenja Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske Istočno Sarajevo-Pale (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 01-4810-1/07 od 27. septembra 2007. godine i rješenja Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske Filijala Istočno Sarajevo-Pale (u daljnjem tekstu: Zavod - Filijala Pale) broj 02-1-549-211/07 od 13. avgusta 2007. godine.

2. Zavod – Filijala Pale je donio rješenje broj 02-1-549-211/07 od 13. avgusta 2007. godine kojim je odbio zahtjev apelanta za priznavanje prava na penzijsko invalidsko osiguranje do sticanja uslova za penziju. U obrazloženju rješenja navedeno je da apelant ne ispunjava uslove iz člana 23a Zakona o zapošljavanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 54/05 i 64/06) jer mu je do sticanja uslova za penziju ostalo 4 godine 5 mjeseci i 6 dana.

3. Protiv rješenja od 13. avgusta 2007. godine apelant je izjavio žalbu. Zavod je donio rješenje broj 01-4810-1/07 od 27. septembra 2007. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U vezi sa žalbenim navodom apelanta da je poslodavac naknadnom uplatom obuhvatio staž od 2 godine 7 mjeseci i 27 dana, Zavod je naveo da se naknadna uplata doprinosa može uzeti u obzir samo za osiguranike koji sa tom uplatom do kraja tekuće godine ispunjavanju uslov za penziju.

4. Apelant je protiv rješenja zavoda od 27. septembra 2007. godine pokrenuo upravni spor. Okruži sud je donio presudu broj 014-0-U-07-000 141 od 5. februara 2008. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u postupku koji je apelant pokrenuo utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za priznavanje prava na penzijsko invalidsko osiguranje 3. aprila 2007. godine, a zahtjev mu je odbijen jer je iz podataka Fonda PIO utvrđeno da apelantu nedostaje 4. godine 5 mjeseci i 6 dana staža osiguranja PIO, zbog čega ne ispunjava uslove iz člana 23.a Zakona o zapošljavanju, kojim je propisano da lice ima pravo na tri godine ukoliko tim stažom ispunjava jedan od uslova na starosnu penziju. Prema stavu Okružnog suda nižestepeni organi su pravilno naveli da se naknadna pojedinačna uplata doprinosa može uzeti u obzir samo za osiguranike koji sa tom uplatom do kraja tekuće godine ispunjavaju uslove za penziju, pa kada bi se apelantu i priznale navedene godine „on opet ne bi ispunjavao uslove propisane navedenim članom [23.a) Zakona o zapošljavanju] jer istom do penzije nedostaje 4 godine 5 mjeseci i 6 dana staža osiguranja – penzijskog staža“.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da nadležni sud i upravni organi nisu naveli niti jedan zakonski propis koji bi opravdao njihovo tumačenje da na osnovu naknadno uplaćenih doprinosa ne može se ostvariti pravo na penzijsko invalidsko osiguranje. Apelant ističe da je njegov ukupan penzijski staž za koji su mu uplaćeni doprinosi iznosi 38 godina 2 mjeseca i 20 dana, te je neosnovano i nezakonito odbijen sa zahtjevom za ostvarivanje prava na korištenje prava iz penzijsko invalidskog osiguranja do sticanja uslova na starosnu penziju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na zaključke nadležnih organa i suda da ne ispunjava zakonske uslove, odnosno žali se na utvrđene činjenice i „proizvoljnu“ primjenu materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su nadležni upravni organi i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto smatraju da apelantu ne pripada pravo iz člana 23. Zakona o zapošljavanju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-804/08 (V. T.) | Sudska praksa | Aktio