Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-886/08 (C. M.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-886/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 886/08, rješavajući apelaciju Celije Mišković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Celije Mišković podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001 409 od 4. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Celija Mišković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Livna, koju zastupa Karlo Sesar, odvjetnik iz Mostara, podnijela je 24. marta 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001 409 od 4. decembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-863/03 od 13. februara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 010-0-Gž- 06-000-128 od 5. septembra 2006. godine, obavezana je tužena «Croatia osiguranje» d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužena) da na ime naknade nematerijalne štete isplati apelantici iznos od 9.000,00 KM, a tužitelju Anti Miškoviću iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. februara 2006. godine, kao dana presuđenja pa do isplate, te na ime naknade materijalne štete apelantici isplati iznos od 8.360,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude. Istom presudom tužena je obavezana da apelantici i tužitelju Anti Miškoviću naknadi troškove parničnog postupka, dok je višak tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen.

3. U obrazloženju navedenih presuda je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je u prometnoj nezgodi za koju je kriv Lj. B., koji je upravljao putničkim vozilom marke opel kadet, registarskih oznaka HVO-44-B, poginuo Boško Mišković, koji je apelanticin sin i brat tužitelja Ante Miškovića. Sudovi su obrazložili da predmetno putničko vozilo u vrijeme nastanka prometne nezgode nije bilo registrirano, a samim tim niti osigurano. Stoga su sudovi primijenili član 82. Zakona o osiguranju vozila i osoba, prema kojem oštećena osoba kojoj je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se korisnik ili vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od osiguravajućih društava koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti. Kako su apelantica i drugi tužitelj u smislu odredbe člana 82. navedenog zakona tužbu podnijeli protiv tužene i drugih, s tim što su tuženu označili kao prvotuženu, sudovi su zaključili da je na osnovu navedenog prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije neutemeljen.

4. Tužena je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-06-001 409 od 4. decembra 2007. godine, kojom je reviziju tužene uvažio i obje nižestepene presude preinačio, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice i drugog tužitelja.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, na što je tužena u reviziji osnovano ukazala. Vrhovni sud je smatrao da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da je tužena odgovorna za naknadu štete na osnovu činjenice da vozilo kojim je prouzrokovana saobraćajna nezgoda u momentu nezgode nije bilo registrovano, pa time ni osigurano. Nižestepeni sudovi su pri tome, kako je zaključio Vrhovni sud, ispustili iz vida odredbu člana 68. Zakona o osiguranju vozila i osoba kojom je propisano da se odredbe tog zakona ne odnose na prevozna sredstva oružanih snaga Federacije BiH. Vrhovni sud je istakao da iz materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu, kao i saslušanog svjedoka Lj. B., zatim iz dopisa Policijske uprave Livno od 9. juna 1998. godine, proizilazi da je navedeno vozilo bilo na korištenju kod HVO koji je komponenta Armije BiH. Slijedom navedenog predmetno vozilo nije ni podlijegalo obveznom osiguranju prema odredbama citiranog zakona o osiguranju. Zbog toga i nema odgovornosti tužene kao osiguravajućeg društva odnosno obveze da trećim licima naknadi štetu nastalu od vozila koje je bilo na korištenju kod oružanih snaga Federacije BiH. Vrhovni sud je zaključio da za nastalu štetu u konkretnom slučaju odgovornost postoji na osnovu općih propisa Zakona o obligacionim odnosima o naknadi štete.

6. Apelantica se žali na povredu njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da je Vrhovni sud izveo pogrešne zaključke iz utvrđenog činjeničnog stanja i da je pogrešno i proizvoljno primijenio zakon. Dalje je navela da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio potvrdu Ministarstva obrane HR HB od 27. septembra 1996. godine iz koje proizilazi da je registarska oznaka HVO-444-B bila na vozilu marke renault 18, a ne na predmetnom vozilu opel kadet, te da predmetno vozilo opel kadet nikada nije bilo zavedeno u evidnciji Ministarstva obrane HR HB pod navedenom registarskom oznakom. Pored toga po mišljenju apelantice svjedok Lj.B. je istakao da u vrijeme prometne nezgode nije obavljao vojnu dužnost, a niti je bio na istoj, kao i da su se na predmetnom vozilu opel kadet nalazile registarske pločice koje su skinute sa vozila renault 18 i stavljene na opel kadet, što je u tom vremenu često rađeno. Apelantica je također, navela da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio dopis Policijske uprave Livno.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud ocijenio izvedene dokaze i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-886/08 (C. M.) | Sudska praksa | Aktio