Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-937/08 (S. S.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-937/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-937/08, rješavajući apelaciju Sabine Suljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabine Suljić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-

2992/03 od 17. januara 2008. godine, rješenja Federalnog ministarstva odbrane broj 04-34-9-2121/03 od 30. septembra 2003. godine i rješenja Zajedničke komande Vojske Federacije Federalnog ministarstva odbrane broj 29-99/34-9/1-57/03 od 23. januara 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabina Suljić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bosanske Krupe, podnijela je 27. marta 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-

2992/03 od 17. januara 2008. godine, rješenja Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) broj 04-34-9-2121/03 od 30. septembra 2003. godine i rješenja Zajedničke komande Vojske Federacije Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Zajednička komanda VF) broj 29-

99/34-9/1-57/03 od 23. januara 2003. godine.

2. Rješenjem Zajedničke komande VF broj 29-99/34-9/1-57/03 od 23. januara 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem FMO broj 04-34-9-2121/03 od 30. septembra 2003. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za nadovjeru ugovora o korištenju stana broj 28-5/U-

4/61/97 od 4. maja 1997. godine. Navedenim rješenjem je također utvrđeno da apelantici kao privremenom korisniku prestaje pravo korištenja stana u Bihaću u ulici 29. novembra 4B/I, te je dužna napustiti predmetni stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja tog rješenja.

3. U obrazloženju rješenja Zajedničke komande VF je navedeno da je apelantica u zahtjevu za nadovjeru ugovora o korištenju stana navela da joj je predmetni stan dodijeljen rješenjem Generalštaba Armije RBiH od 4. maja 1997. godine. Dalje je obrazloženo da je utvrđeno da je apelantici prestala profesionalna vojna služba 24. jula 2002. godine zbog toga što joj je nadležni organ izrekao kaznu gubitka službe profesionalnog odnosno aktivnog vojnog lica. Dalje je zaključeno da prema čl. 40. i 41. Pravilnika o dodjeljivanju na korištenje stanova iz stambenog fonda FMO i Armije RBiH apelantica ne može biti uvrštena na listu prioriteta i ne ispunjava kriterije za dodjelu stana demobilisanim licima, pa joj se ne može dodijeliti stan na korištenje.

4. U obrazloženju drugostepenog rješenja kojim je odbijena apelanticina žalba protiv prvostepenog rješenja, FMO je naveo da je utvrđeno da je apelantica 30. aprila 1991. godine živjela u jednoj etaži svekrove porodične kuće. Pored toga apelantica je izjavila da je bila podstanar u navedenoj kući. FMO je dalje obrazložio da je članom 11a. tačka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se privremeni korisnik koji je bio podstanar 30. aprila 1991. godine smatra korisnikom čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način. Polazeći od navedene zakonske odredbe FMO je zaključio da apelantica, kao višestruku korisnik, nema pravo na obnovu ugovora o korišenju stana shodno odredbama čl. 18c. i 11a. tačka 5 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

5. Presudom Vrhovnog suda broj U-2992/03 od 17. januara 2008. godine u postupku upravnog spora odbijena je kao neosnovana tužba apelantice protiv navedenog rješenja FMO. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, je odredbama člana 2. st. 3. i 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi i da privremeni korisnik koji živi u takvom stanu, a nema drugi smještaj na raspolaganju, ima pravo na novi (obnovljeni) ugovor o korištenju stana ili produženje privremenog korištenja tog stana uz ispunjenje uslova propisanih čl. 18c. i 18d. tog zakona, ako je prestalo stanarsko pravo bivšeg korisnika stana. U konkretnom slučaju je utvrđeno da bivši korisnik stana nije podnio zahtjev za povrat spornog stana. Vrhovni sud je zaključio da je prema citiranim zakonskim odredbama prestao da važi apelantičin ugovor o korištenju stana kojeg je zaključila 4. maja 1997. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da apelantici ne pripada pravo na obnovu ugovora o korištenju stana u smislu člana 18c. navedenog zakona budući da je do izbijanja rata živjela u svekrovoj kući, u kojoj prema njenoj izjavi sada živi član njenog porodičnog domaćinstva, djever A.S. Vrhovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije ispunjen zakonski uvjet da apelantica «nema drugi smještaj na raspolaganju». Također, je naveo da apelantica niti uz tužbu nije predložila dokaze prema kojima bi joj u skladu s odredbama člana 18c. pomenutog zakona pripadalo pravo na novi ugovor, odnosno obnovu ugovora o korištenju stana, jer apelantica ničim nije dovela u sumnju utvrđenu činjenicu da je svekrova kuća u kojoj živi član njenog porodičnog domaćinstva bila njen dom 1991. godine. S toga je Vrhovni sud navode tužbe u tom pogledu ocijenio neosnovanim.

6. Apelantica se žali na povredu njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da je Vrhovni sud zasnovao svoju presudu na netačnim i iskrivljenim činjenicama i s tim u vezi na pogrešnoj primjeni prava. Apelantica navodi da je u upravnom postupku i postupku upravnog spora pogrešno utvrđeno da je ona «dvostruki korisnik». Dalje je istakla da ne posjeduje nikakve nekretnine i da nema drugog smještaja osim predmetnog stana. Također, je navela da u etaži kuće njenog svekra gdje je ona živjela prije rata, sa svojom porodicom živi njen djever i da u tom prostoru nema mjesta za njenu porodicu. Apelantica je dalje istakla da su u drugim slučajevima ugovori o korištenju stana redovno bili nadovjeravani prilikom otkupa, a što u njenom slučaju nije učinjeno.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-937/08 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio