Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-721/08 (DOO «GANA» Teslić)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na rad
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-721/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 721/08, rješavajući apelaciju DOO «GANA» Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «GANA» Teslić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 287 od 27. januara 2010. godine, presude Okružnog suda u
Doboju broj 013-0-Pž-07-000 005 od 18. decembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Ps-06-000-233 od 3. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO «GANA» Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 5. marta 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 287 od 27. januara 2010. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-
Pž-07-000 005 od 18. decembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-Ps-06-000-233 od 3. novembra 2006. godine. Apelant je 26. marta 2010. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zakupu građevinskog zemljišta koji je zaključen između prvotuženog AD «Borja» Teslić (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotužene Opštine Teslić (u daljnjem tekstu: drugotužena) 29. jula 2003. godine pod brojem 01-475-10/03, a čiji je predmet zakup zemljišta u površini od 27,50 kvadratnih metara preciznije označenog u izreci presude. Navedenom presudom također je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je drugotužena kao nadležni organ, svojim nečinjenjem u postupku rješavanja zahtjeva apelanta odnosno nezakonitim činjenjem u postupku zaključenja ugovora o zakupu građevinskog zemljišta sa prvotuženim, onemogućila apelanta da obavlja registrovanu djelatnost na predmetnoj lokaciji, čime je apelantu pričinjena materijalna šteta u mjesečnom iznosu od 1.000,00 KM u vidu izgubljene zarade u periodu od 17. novembra 2002. godine do dana presuđenja. Istom presudom odbijen je prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja kojom je apelant tražio da sud zabrani prvotuženom obavljanje poslovne djelatnosti u bespravno sagrađenom privremenom poslovnom objektu – kiosku postavljenom na predmetnoj parceli do pribavljanja upotrebne dozvole za navedeni objekat na toj lokaciji. Navedenom presudom obavezan je apelant da drugotuženoj isplati troškove parničnog postupka.
3. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Pž-07-000 005 od 18. decembra 2007. godine djelimično je uvažena žalba apelanta i ukinuta prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen prijedlog apelanta za određivanje sudske mjere obezbjeđenja. U preostalom dijelu prvostepene presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta i u odluci o troškovima postupka žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
4. U obrazloženjima navedenih presuda je navedeno da među parničnim strankama nije bilo sporno da je apelant za obavljanje svoje djelatnosti, a po osnovu zaključenog ugovora o zakupu sa prvotuženim, koristio kiosk kao privremeni objekat na gradskom građevinskom zemljištu i to u periodu od 28. jula 1993. godine do 17. novembra 2002. godine. Također je nesporno među parničnim strankama da je prije navedenog perioda prvotuženi u predmetnom kiosku obavljao svoju djelatnost. Nakon što je prestao ugovor o zakupu sa apelantom, prvotuženi je nastavio obavljati svoju djelatnost u kiosku na osnovu ugovora o zakupu građevinskog zemljišta sa drugotuženom od 29. februara 2003. godine. Sudovi su u obrazloženjima dalje naveli da je sporno među parničnim strankama bilo da li je pravno ništav ugovor o zakupu građevinskog zemljišta između tuženih, te da li je drugotužena svojim radnjama, to jeste nečinjenjem u postupku rješavanja po zahtjevu apelanta za zaključenje ugovora o korištenju građevinskog zemljišta, apelantu načinila štetu u vidu izgubljene zarade.
5. U vezi s tim, sudovi su istakli da su apelant i prvotuženi bili u obligacionom odnosu sve do prestanka važenja ugovora o zakupu privremneog objekta – kioska, te da je apelant napustio predmetni objekat, jer je prestao zakup zaključen na određeno vrijeme. Sudovi su također utvrdili da je nesporna činjenica da je, nakon što je apelant prestao sa radom u predmetnom objektu, došlo do zaključenja ugovora o zakupu građevinskog zemljišta između tuženih 29. februara 2003. godine sa periodom važenja od 29. jula 2003. godine do donošenja izmjena i usklađivanja Odluke o gradskom građevinskom zemljištu sa odredbama Zakona o građevinskom zemljištu. Navedenim ugovorom je prvotuženom kao zakupcu omogućeno postavljanje privremenog poslovnog objekta prema urbanističkoj saglasnosti i utvrđena njegova obaveza uklanjanja istog kada to zatraži nadležni upravni organ. Sudovi su ocijenili da činjenica da je apelant podnio zahtjev i dobio rješenje o urbanističkoj saglasnosti od 8. aprila 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjeme drugostepenog upravnog organa, a protiv kojeg je apelant pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom, ne daje apelantu pravo korištenja tog zemljišta. Dalje je obrazloženo da apelant niti jednim provedenim dokazom nije dokazao kojem prinudnom propisu je protivan ugovor o zakupu građevinskog zemljišta zaključen između tuženih.
6. U odnosu na tužbeni zahtjev apelanta kojim je potraživao štetu za izgubljenu zaradu, sudovi su utvrdili da apelant nije dokazao da je pretrpio takvu štetu, jer tu štetu traži za period nakon isteka ugovora o zakupu poslovnog objekta. Također, istaknuto je da je osnov za korištenje gradskog građevinskog zemljišta od strane apelanta bio u ugovoru o zakupu privremenog objekta koji je lociran privremeno u građevinskoj zoni, čije važenje je prestalo 17. novembra 2002. godine, od kada apelant više ne koristi niti kiosk niti zemljište na kojem je lociran kiosk. Sudovi su zaključili da je iz navedenih razloga tužbeni zahtjev apelanta za naknadu štete neosnovan.
7. U vezi apelantovog prijedloga za određivanje sudske mjere obezbjeđenja kojom će se zabraniti prvotuženom obavljanje poslovne djelatnosti u bespravno sagrađenom privremenom poslovnom objektu do pribavljanja upotrebne dozvole za navedeni objekat na toj lokaciji, Osnovni sud je naveo da je prijedlog apelanta odbio kao neosnovan, budući da je odlukom upravnog organa prvotuženom već zabranjen rad u predmetnom objektu, što je i apelant istakao tokom postupka. Okružni sud je obrazložio da je apelant osnovano žalbom ukazao da u preciziranom tužbenom zahtjevu nije stavio prijedlog za određivanje navedene mjere obezbjeđenja, zbog čega je Okružni sud žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odbijen prijedlog apelanta za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, a na osnovu člana 235. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 236. Zakona o parničnom postupku.
8. Protiv navedene presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koju je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu presudom broj 118-0-Rev-08-000 287 od 27. januara 2010. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je između tuženih zaključen predmetni ugovor o zakupu od 29. februara 2003. godine kada je na snazi bio Zakon o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86 do 29/90 i «Službeni glasnik RS» br. 29/94 do 5/99, u daljnjem tekstu: ZGZ) koji se na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava RS primjenjivao u Republici Srpskoj i treba se primijeniti u konkretnom sporu. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije relevantan Zakon o građevinskom zemljištu RS koji je objavljen u «Službenom glasniku RS» broj 86/03 od 25. oktobra 2003. godine i koji je stupio na snagu 2. novembra 2003. godine, na čiju je primjenu apelant pogrešno ukazao. U konkretnom slučaju, kako je istakao Vrhovni sud, predmetni ugovor o zakupu građevinskog zemljišta od 29. februara 2003. godine zaključen je između drugotužene kao zakupodavca i prvotuženog kao zakupca kome je dato na korištenje predmetno gradsko građevinsko zemljište, na kome je prvotuženi postavio privremeni poslovni objekat. Pri tome je prvotuženi obavezan prema članu 6. navedenog ugovora predmetni objekat ukloniti kada to zatraže nadležni organi. Vrhovni sud je zaključio da navedeni ugovor o zakupu građevinskog zemljišta na kome je prvotuženi postavio privremenu građevinu (kiosk), nije protivan odredbi člana 17. ZGZ (prema kojem drugotužena može neizgrađeno građevinsko zemljište davati u zakup radi izgradnje privremenih građevina) i time nije ništav u smislu člana 10. tog zakona, niti je ništav u smislu člana
103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
9. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu štete, jer drugotužena nije donijela odluku o dodjeljivanju predmetnog zemljišta na korištenje apelantu, niti je po njegovom zahtjevu sa njim zaključila ugovor o zakupu tog građevinskog zemljišta, Vrhovni sud je utvrdio da je zahtjev apelanta neosnovan. Rješenje o dodjeli neizgrađenog građevinskog zemljišta na korištenje u smislu odredbi člana 9. stav 1. u vezi sa odredbom člana 17. ZGZ donosi drugotužena (opština). Dalje je obrazložio da se navedene odluke donose po pravilima upravnog postupka, da apealnt nije koristio mogućnost ulaganja žalbe kada upravni organ ne donese odluku u zakonskom roku, niti je koristio zakonsku mogućnost pokretanja upravnog spora. Obzirom da sud u parničnom postupku nije ovlašten, a niti nadležan da ispituje i ocjenjuje pravilnost upravnog akta koji je donesen, niti da ispituje i ocjenjuje iz kojih razloga upravni organ takav akt nije donio, a u pitanju je sasvim druga vrsta postupka u odnosu na parnični postupak, Vrhovni sud je zaključio da na strani drugotužene nema krivnje kao zakonske pretpostavke za naknadu štete u smislu čl. 154. i 155. ZOO, koju apelant traži u konkretnom sporu.
10. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na rad. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje je naveo da je on na osnovu ugovora o zakupu sa prvotuženim koristio predmetni bespravno postavljeni privremeni poslovni objekat na građevinskom zemljištu i to više od 9 godina. U vrijeme trajanja pomenutog ugovora o zakupu, a prije stupanja na snagu novog Zakona o građevinskom zemljištu RS, a na osnovu zaključaka drugotužene od 6. juna i 26. septembra 2002. godine, apelant je drugotuženoj podnio zahtjev za zaključivanje ugovora o korištenju građevinskog zemljišta u državnoj svojini. Apelant je dalje istakao da se drugotužena oglušila na njegov zahjtev, ali je sa prvotuženim zaključila ugovor o zakupu građevinskogzemljišta i to nakon stupanja na snagu novog Zakona o građevinskom zemljištu, kada za to nije više bilo zakonskog osnova. Apelant ističe da su tužene sporni ugovor o zakupu građevinskog zemljišta zaključile 29. jula 2003. godine, a ne 29. februara 2003. godine, kako su to sudovi pogrešno utvrdili. Po mišljenju apelanta ugovor o zakupu između tuženih u direktnoj je suprotnosti sa članom 16. Zakona o građevinskom zemljištu prema kojem skupština opštine može neizgrađeno građevinsko zemljište u državnoj svojini dodjeljivati fizičkim i pravnim licima na korištenje radi izgradnje trajnih građevina u skladu s regulacionim planom, a u konkretnom slučaju se ne radi o trajnoj građevini, niti se ona postavlja u skladu s regulacionim planom. Apelant također smatra da je navedeni ugovor u suprotnosti i sa čl. 9, 44, 45, 48. i 59. navedenog zakona. Također, apelant je istakao da je 13. maja 2003. godine podnio drugotuženoj zahtjev za zatvaranje nelegalno otvorenog poslovnog objekta, koji je otvorio prvotuženi, o koji se drugotužena također oglušila. Apelant smatra da mu je drugotužena onemogućila da obavlja registrovanu djelatnost na predmetnoj lokaciji te mu na taj način pričinila štetu.
11. U odgovoru na apelaciju drugotužena je istakla da je nesporna činjenica da je apelant koristio predmetni kiosk u vlasništvu prvotuženog na osnovu zaključenog ugovora o zakupu sa periodom trajanja od 28. jula 1993. godine do 17. novembra 2002. godine, postavljenog na gradskom građevinskom zemljištu. Također, nesporna je činjenica da prvotuženi nakon isteka ugovora o zakupu sa apelantom nije zaključio, odnosno nije produžio ugovor o zakupu, jer je imao namjeru da isti kiosk koristi za obavljanje svoje djelatnosti. Iz navedenog proizilazi da je bilo neosnovano da drugotužena zahtijeva od prvotuženog da ukloni kiosk da bi se apelantu dozvolilo postavljanje objekta za njegove potrebe. Da bi se i apelantu dozvolilo postavljanje privremenog objekta na istom mjestu gdje i prvotuženom, drugotužena je izdala urbanističku saglasnost i prvotuženom i apelantu. Međutim, apelant je bio nezadovoljan da na istom mjestu bude i objekat prvotuženog zbog čega je pokrenuo upravni spor protiv rješenja o urbanističkoj saglasnosti. Proizilazi, kako je dalje istakla drugotužena, da je apelant isključivo nezadovoljan što bi i prvotuženi obavljao svoju djelatnost u blizini apelanta. Iz navedenog proizilazi da je sporno pitanje za apelanta to što je drugotužena izdala urbanističku saglasnost, odnosno dozvolu za rad prvotuženoj na lokaciji na kojoj je apelant neosnovano polagao određena prava i pored činjenice što prvotuženi nije sa apelantom obnovio ugovor o zakupu kioska, te samim tim apelant nije ispunjavao uslove za obavljanje djelatnosti na spornoj lokaciji.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na rad, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su garancije ovog prava obuhvaćeme garancijama prava na pravično suđenje u pogledu čega je već donesen zaključak, pa posebno razmatranje ovog dijela apelacije nije potrebno.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović