Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1469/08 (T. A.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1469/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1469/08, rješavajući apelaciju Tihomira Aleksića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tihomira Aleksića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-

08-000067 od 13. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-Mal-07-000-196 od 16. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tihomir Aleksić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, podnio je 20. maja 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000067 od 13. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-

Mal-07-000-196 od 16. novembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 077-0-Mal-07-000-196 od 16. novembra 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000067 od 13. marta 2008. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev «Telekom Srpske» a.d. Banjaluka Regionalni Telekom Prijedor (u daljnjem tekstu: tužilac) i apelant je obavezan da tužiocu isplati dug od 601,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka. Preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog je odbijen.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su tužilac i apelant zaključili ugovor o pretplatničkom odnosu. Također je utvrđeno da je apelantu u jednom periodu 2005. godine telefon bio isključen te da mu je, nakon što je apelant platio dio duga, telefon ponovo priključen u maju 2006. godine. Na osnovu provedenih dokaza sudovi su da je sa apelantovog telefonskog broja napravljen dug u periodu i iznosu koji su označeni u tužbi, te da je nesporno da je apelant u pretplatničkom odnosu za predmetni telefonski broj. Osnovni sud se pozvao na na član 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem je tužilac kao povjerilac ovlašten da od apelanta kao dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a apelant kao dužnik dužan je tu obavezu ispuniti savjesno i u svemu kako ona glasi. U odnosu na apelantov prigovor zastare potraživanja Osnovni sud je primijenio odredbu člana 378. stav 1. tačka 3. ZOO prema kojoj potraživanja naknade za upotrebu telefona zastarijevaju za jednu godinu. Kako je tužba podnesena 25. aprila 2007. godine Osnovni sud je utvrdio da je dug u iznosu od 126,11 KM nastao prije 31. marta 2006. godine, te je za taj iznos odbio tužbeni zahtjev tužioca zbog zastare potraživanja.. Odlučujući o troškovima parničnog postupka, Osnovni sud je shodno odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužilac uspio u parnici 82,6% i utvrdio parnične troškove u iznosu od 165,2 KM srazmjerno uspjehu u parnici, koje je apelant dužan platiti.

4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant u žalbenim razlozima protiv prvostepene presude naveo «sumnju u validnost dokaza koji su provedeni i predloženi od strane tužioca». Okružni sud je dalje istakao da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud proveo dokaze koje su predložeile parnične strane, te da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno i za svoju odluku dao uvjerljive razloge koji po mišljenju Okružnog suda nisu dovedeni u sumnju navodima žalbe. Pored toga Okružni sud je istakao da je članom 7. stav

1. ZPP propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan, te da je o tome dao uvjerljive i logične razloge koji u sebi imaju pravnu i činjeničnu osnovu. Okružni sud je također naveo da navodi žalbe apelanta o socijalnim okolnostima i zdravstvenom stanju, kao i visini primanja apelanta, nemaju uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude.Ostali žalbeni razlozi, da se tužilac nije izjasnio o kojim se telefonskim brojevima radi, a koji predstavljaju posebne usluge i koji se naplaćuju sa uvećanom vrijednošću, te ko su vlasnici tih brojeva, kao i odustajanje apelanta od provođenja dokaza vještačenjem jer nema finansijskih sredstava, kako je zaključio Okružni sud, ne mogu uticati na zakonitost prvostepene presude.

5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su sudovi u provedenom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Posebno je istakao da u konkretnom slučaju nije imao stvarnu mogućnost da kao potrošač telefonskih usluga provjeri ispravnost registracionih uređaja tužioca ili zloupotrebu njegove telefonske linije od strane radnika tužioca. U odgovorima na njegove reklamacije računa iz juna 2006. godine tužilac je naveo da su registracioni aparati za utrošak tarifnih impulsa ispravni, da nema tragova zloupotrebe, te da su postupak kontrole proveli u skladu s propisima. Apelant ističe da su navedene kontrole učinjene nakon njegove reklamacije, dakle nakon što su tragovi neispravnosti uređaja i zloupotrebe već mogli biti uklonjeni. Smatra da u konkretnom slučaju nije bio ravnopravan sa tužiocem, jer u odnosu na dokaz tužioca - listing odlaznih telefonskih poziva nije imao mogućnost dokazati da u junu 2006. godine u jednom danu nije 38 puta zvao broj koji je registriran u listingu tužioca. Također, je istakao da se sudovi nisu izjasnili o njegovom zahtjevu za oslobađanje od plaćanja sudske takse, iako ga je podnio i dokumentovao.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje zato što navodno nije ravnopravno učestvovao u postupku «jer nije imao stvarnu mogućnost da dokaže da sa njegovog telefonskog priključka nisu birani brojevi registrirani u listingu odlaznih poziva tužioca»,.Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda, U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 21) Ustavni sud ukazuje da ni apelant ne spori da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku izveli sve dokaze koje je apelant predložio, niti spori da je imao mogućnost da dokaze tužioca ispita i ospori. To što apelant nije imao načina dokazati ono što je tvrdio ne znači da je uskraćen za mogućnost ravnopravnog raspravljanja u konkretnom slučaju u smislu standarda prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze posebno i sve dokaze zajedno, te dali uvjerljive i logične razloge za svoje odluke koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava da ravnopravno učestvuje u postupku, očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U odnosu na apelantove navode da o njegovom zahtjevu za oslobađanje od plaćanja sudske takse, iako ga je podnio i dokumentovao sudovi nisu odlučili, Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda apelant nije dostavio dokaz da je u smislu člana 402. ZPP podnio prvostepenom sudu navedeni prijedlog i dokaze o imovnom stanju. Stoga Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, jer sudovi nisu odlučivali o njegovom prijedlogu za oslobađanje od plaćanja sudske takse, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa ostalim navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1469/08 (T. A.) | Sudska praksa | Aktio