Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1540/08 (D. P.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1540/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1540/08, rješavajući apelaciju Dragana Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Popovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-

000 419 od 29. februara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj RS-27/02 od 29. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Popović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ribnika, koga zastupa Mirjana Savić, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 24. maja 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 419 od 29. februara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-27/02 od 29. maja 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj RS-27/02 od 29. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 419 od 29. februara 2008. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi JPŠ «Srpske šume» RS Sokolac ŠG «Ribnik» Ribnik (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime manje isplaćenih plata isplati za period od februara 2001. godine do februara 2002. godine ukupan iznos od 1.111,70 KM, a za period od decembra 2005. godine do decembra 2006. godine ukupan iznos od 147,66 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Navedenom presudom Osnovni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presuda sudovi su naveli da je među parničnim strankama nesporno da je apelant kod tuženog obavljao poslove sjekača do 9. augusta 2000. godine, kada je rješenjem tuženog raspoređen na poslove putara. Sudovi su dalje naveli da je sporno među parničnim strankama da li je tuženi apelanta rasporedio na poslove putara sa radnog mjesta sjekača radi invalidnosti ili profesionalne bolesti ili po potrebi posla, te da li u vezi s tim apelant ima pravo na na isplatu razlike plate između radnog mjesta sjekača (čiji je koeficijent vrijednosti 2,70) i radnog mjesta putara (čiji je koeficijent vrijednosti 1,50). Sudovi su obrazložili da iz utvrđenog činjeničnog stanja utvrđenog ocjenom izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj cijelosti, proizilazi da do rasporeda apelanta sa radnog mjesta sjekača na radno mjesto putara nije došlo usljed invalidnosti ili opasnosti od nastupanja invalidnosti ili profesionalnog oboljenja shodno članu 93. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) i člana 82. Zakona o radu. Dalje je obrazloženo da je apelant sam tvrdio da nije bio tako bolestan, nego je na bolovanju bio jer je tražio invalidsku penziju. Sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 82. Zakona o radu, odnosno člana 93. Zakona o PIO zbog toga što raspored apelanta sa radnog mjesta sjekača na radno mjesto putara nije izvršen usljed invalidnosti ili opasnosti od nastupanja invalidnosti ili profesionalnog oboljenja. Također je utvrđeno da apelantovo liječenje nije završeno, odnosno nije mu utvrđena preostala radna sposobnost konačnim rješenjem nadležnog organa fonda PIO. Shodno navedenom sudovi su utvrdili da apelant nema pravo da mu se isplati iznos po osnovu manje isplaćenih plata, te njegov tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

4. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su sudovi u provedenom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da mu pripada pravo na razliku plate obzirom da je imao veću platu na radnom mjestu sjekača od plate koju je ostvarivao na radnom mjestu putara. Posebno je istakao da su svi provedeni dokazi upućivali na činjenicu da je apelant usljed bolesti premješten sa mjesta sjekača na radno mjesto putara, a što proizilazi iz rješenja tuženog od 9. augusta 2000. godine. U navedenom rješenjeu je istaknuto da se apelant raspoređuje na radno mjesto putara do okončanja liječenja u Beogradu, te da će se obračun plate vršiti prema pravilniku o platama tuženog. Apelant također, smatra da su sudovi pogrešno ocijenili njegovu izjavu «da je on mogao raditi, ali da je ganjao penziju». Apelant smatra da jaču dokaznu snagu imaju drugi materijalni dokazi, a koje sudovi nisu pravilno ocijenili.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1540/08 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio