Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-963/08 (Š.F.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-963/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 963/08, rješavajući apelaciju Š.F, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Š.F. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-PžP-07-000609 od 19. novembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-
Pr-06-003491 N.L. od 14. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Š.F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 28. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-PžP-07-000609 od 19. novembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-Pr-06-003491 N.L. od 14. maja 2007. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 043-0-Pr-06-003491 N.L. od 14. maja 2007. godine apelant je oglašen krivim zbog počinjenog prekršaja iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru («Službene novine ZE-DO kantona» broj 8/00 i 157/03), te je na osnovu člana 6. stav 1. tačka 2. istog Zakona kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM uz obavezu plaćanja troškova prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 KM.
3. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je PU Zenica podnijela zahtjev broj 08-
02/4-4-283/05 od 22. decembra 2005. godine za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta na osnovu kojeg je Općinski sud donio rješenje o pokretanju prekršajnog postupka i rješenje o skraćenom postupku broj 3-527/06 od 27. januara 2006. godine. Protiv navedenog rješenja, apelant je izjavio prigovore. Prigovor protiv rješenja o skraćenom postupku je uvažen i rješenje o skraćenom postupku stavljeno van snage i nastavljen redovni prekršajni postupak. U provedenom redovnom postupku Općinski sud je proveo dokaze, pa je utvrdio da je apelant 2. decembra 2005. godine u prostorijama škole Bilmišće u Zenici, u učioniocu gdje je čas držala njegova supruga, profesorica u toj školi, narušio javni red i mir fizičkim napadom na učenika Š.S. (u daljnjem tekstu: oštećeni). Općinski sud je apelantovu odbranu u cijelosti odbio kao neosnovanu, budući da je zasnovana na tvrdnji da se u konkretnom slučaju radilo o nužnoj odbrani, a obzirom da je utvrđeno da je apelant nepozvan ušao u učionicu, napao jednog učenika, a oštećenog udario pesnicom u glavu. Stoga je sud zaključio da su apelantovi navodi o nužnoj odbrani neosnovani. jer niti jedan dokaz nije ukazao da se apelant branio od istovremenog napada ili direktno predstojećeg protivpravnog napada koji bi bio srazmjeran napadu. Osim toga, Općinski sud je ovakav zaključak potkrijepio i činjenicom da je apelant starija osoba od učenika na koga je izvršio fizički napad, po konstituciji jači, te u tom smislu nema srazmjernosti u predstojećoj opasnosti, koju je apelant pominjao u svojoj odbrani, kao i da je apelant pogrešno i loše procijenio navedenu situaciju, što je prouzrokovalo narušavnje javnog reda i mira.
4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je rješenjem broj 004-0-PžP-07-000609 od 19. novembra 2007. godine odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno i na zakonit način utvrdio postojanje prekršaja iz člana 3. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru, te da je nesunjivo dokazana apelantova odgovornost za isti. Obrazlažući dalje, Kantonalni sud je naveo da su žalbeni navodi apelanta paušalni, ničim dokazani, te usmjereni na izbjegavanje prekršajne odgovornosti. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 15. stav 2. Zakona o prekršajima («Službene novine FBiH» broj 31/06), kojom je propisano da je nužna odbrana ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni protivpravan napad. Kantonalni sud nije prihvatio žalbene navode apelanta da se radilo o nužnoj odbrani prihvatajući u cijelosti obrazloženje koje je u tom pravcu dao prvostepeni sud. Osim toga, Kantonalni sud nije prihvatio niti apelantov prijedog za suočenje sa oštećenim, smatrajući da to ne bi moglo dovesti do drugačijeg rješenja ove pravne stvari.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu člana 6. stav 3.
d) Evropske konvencije apelant vidi u tome što mu prvostepeni sud nije omogućio da prisustvuje saslušanju svjedoka optužbe i odbrane i da iste ispituje. Povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije apelant vidi u tome što mu drugostepeni sud nije dozvolio da izvede dokaz suočenja sa svjedokom optužbe, odnosno nije mu dozvolio da dokaže svoju nevinost unaprijed ga smatrajući krivim, što po njegovom mišljenju ukazuje da mu nije suđeno pred nepristrasnim sudom. Naime, kako navodi apelant, svjedok na čijem iskazu su sudovi zasnovali svoje odluke je ustvari napao njega i on je postupao u nužnoj odbrani odbivši od sebe istovremeni i protivpravni napad ne prekoračivši granice nužne odbrane. Konačno, apelant navodi da mu je «drugostepena odluka dostavljana dva i pol mjeseca iako stanuje i radi u istom gradu u kojem se nalazi i drugostepeni sud».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član
6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tač. 21. i 22.).
8. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju iz navoda apelacije proizilazi da apelant osporava rješenja Općinskog i Kantonalnog suda zbog toga što smatra da nije tretiran kao ravnopravna stranka u prekršajnom postupku. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant prilikom iznošenja svoje odbrane predložio izvođenje dokaza saslušanjem njegove supruge, dok izvođenje drugih dokaza nije tražio. Također, apelant ničim nije opravdao svoje pasivno ponašanje tokom prvostepenog postupka, niti je pružio argumente i dokaze koji bi ukazivali na to da je tokom prvostepenog postupka bio izložen neravnopravnom tretmanu ili da su procesna pravila u odnosu na njega proizvoljno primijenjena. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovi navodi apelanata su očigledno (prima facie) neosnovani, a sušinski se svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava.
10. S tim u vezi,, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, vinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović