Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1044/08 (D. V.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1044/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1044/08, rješavajući apelaciju Darka Vujanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Vujanovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-2/08 od 27. februara 2008. godine i broj Gž-105/06 od 23. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Darko Vujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 31. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-2/08 od 27. februara 2008. godine i broj Gž-105/06 od 23. novembra 2007. godine.

2. Presudom Suda BiH broj P-133/05 od 6. oktobra 2006. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta te su poništena rješenja Obavještajno sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) broj 01-5776/70 od 29. decembra 2004. godine i broj 07-1526 od 14. februara 2005. godine kao nezakonita, naložio tuženoj vraćanje apelanta na rad, te obavezana tužena da mu, na ime izgubljene zarade za period od 1. januara 2005. godine do 31. augusta 2006. godine isplati iznos od 16.173,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant bio zaposlenik Obavještajne službe RS, da mu je na osnovu rješenja tužene broj 01-1990/04 od 1. juna 2004. godine zaključen radni odnos u Obavještajnoj službi RS sa 31. majem 2004. godine, te je postao zaposlenik tužene do okončanja procesa provjere iz člana 101. Zakona o obavještajno sigurnosnoj/bezbjednosnoj agenciji BiH («Službeni glasnik BiH» br. 12/04 i 20/04). Tokom procesa provjere, utvrđeno je da apelant ispunjuva opće uvjete za prijem u radni odnos, ali budući da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji tužene došlo do ukidanja pojedinih radnih mjesta i smanjenja broja izvršilaca, pojavio se višak zaposlenih koji se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsku situaciju tužene, ne mogu rasporediti na druga radna mjesta, niti obrazovati, odnosno osposobiti na rad na drugim poslovima, shodno članu 72. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH («Službeni glasnik BiH» br. 26/04 i 48/05). Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana 60. stav 1. tačka g.) Zakona o obavještajno sigurnosnoj/bezbjednosnoj agenciji BiH i opredjeljujuće faktore iz glave III Kriterija (sigurnosne) provjere za zaposlenje kandidata u obavještajno sigurnosnu/bezbjednosnu agenciju BiH donesenim od strane Vijeća ministara BiH broj 211/04 od 24. juna 2004. godine, apelantu nije ukazana prednost u odnosu na ostale kandidate, pa je tužena donijela rješenje broj 01-

5776/70 od 29. decembra 2004. godine o prestanku ranog odnosa, koje je u žalbenom postupku potvrđeno rješenjem broj 07-1526 od 14. februara 2005. godine.

3. Sud BiH je u obrazloženju presude naglasio da je apelant imao sve pozitivne ocjene i elemente pri utvrđivanju ispunjavanja uslova za obavljanje poslova radnog mjesta koje je predviđeno sa srednjom stručnom spremom kod tužene. Sud BiH je, također, naveo da je tužena samo paušalno osporila apelantove navode, odnosno nije obrazložila zbog čega apelant nije primljen u radni odnos kod tužene i u čemu se ogleda prednost drugih kandidata u odnosu na apelanta. Konačno, Sud BiH je naveo da je tužena propustila dokazati postojanje razloga za otkaz, shodno članu 77. Zakona o radu u institucijama u BiH u vezi sa članom 72. st. 1. i 2. istog zakona. Prema tome, Sud BiH je zaključio da apelant ima pravo na izostalu zaradu kao i pravo na naknadu na ime regresa za godišnji odmor u iznosu navedenom u izreci presude. Nasuprot tome, sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant zahtijevao isplatu neisplaćenih plaća i nakanda za regres kojeg je opredjelio 6. septembra 2006. godine u iznosu od 1.825,20 KM.

4. Odlučujući po žalbi tužene protiv prvostepene presude, Sud BiH je u drugostepenom vijeću donio presudu broj Gž-105/06 od 23. novembra 2007. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanta za poništenje spornih rješenja kojima mu je prestao radni odnos, kao i nalaganje tuženoj da ga vrati na rad i da mu isplati iznos od 16.173,20 KM sa zakosnkom zateznom kamatom. Zaključeno je da je žalba tužene osnovana, jer je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su relevantne za ishod ovog spora, međutim na iste je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Drugostepeni sud je ocijenio da apelant u žalbi protiv rješenja o prestanku radnog odnosa nije naveo nikakavu konkretnu primjedbu koja bi se odnosila na povredu provedene procedure niti okolnosti koje bi ga, u svojoj ukupnosti, dovele u povoljniji položaj u odnosu na pojedinačno nabrojane uposlenike za čijim radom nije trajno prestala potreba. Prema tome, po mišljenju drugostepenog suda, osporeno rješenje sadrži jasne i određene razloge, mada prema članu 40. stav 2. Zakona o obavještajnosigurnosnoj/bezbjednosnoj agenciji BiH tužena nije dužna da obrazlaže zašto neka osoba nije primljena u rad. Pored toga, drugostepeni sud je istaknuo da je apelant hemijski tehničar, a u bivšoj entitetskoj službi je radio kao vezista pa je direktor tužene imao diskreciono pravo za ocjenu da li mu je, nakon reorganizacije, potreban uposlenik sa takvom vrstom i stepenom obrazovanja. U vezi žalbenih prigovora koji se odnose na tvrdnje da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito uz pojašnjenje da su povrijeđene odredbe čl. 78, 79. i 80. Zakona o radu u istitucijama BiH, drugostepeni sud je utvrdio da je odluka o prestanku radnog odnosa donesena u pismenoj formi, te ju je tužena dovoljno obrazložila jer je navela relevantne činjenice na koje je pravilno primjenila materijalno pravo, shodno članu 78. navedenog zakona. Drugostepeni sud je također naveo da predmetno rješenje ne može biti nezakonito ni znog toga što ne sadrži odredbu o otkaznom roku, predviđenu članom 79. Zakona o radu u instutucijama BiH. Po shvatanju drugostepenog suda, tužena nije obavezna poštivati otkazni rok od 30 dana u slučaju pretanka radnog odnosa zbog viška radne snage jer je apelantu, shodno članu 55. Zakona o obavještajno sigurnosnoj/bezbjednosnoj agenciji BiH, priznala pravo na otpremninu. Član 80. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH određuje sadržaj odluka Suda BiH u slučaju kada utvrdi da je otkaz nezakonit, pa nije logična apelantova tvrdnja da je tužena donoseći pobijana rješenja povrijedila i ovu navedenu odredbu.

5. Presudom revizijskog vijeća Suda BiH broj Rev-2/08 od 27. februara 2008. godine, revizija apelanta izjavljena protiv presude Suda BiH broj Gž-105/06 od 23. novembra 2007. godine odbijena je kao neosnovana. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa su revizijski prigovori apelanta u tom dijelu odbijeni. Suprotno apelantovim navodima, kako je dalje naveo sud, tužena je dokazala postojanje razloga za prestanak radnog odnosa iz člana 72. Zakona o radu u institucijama BiH jer je utvrđeno da je, nakon reorganizacije i osnivanja Obavještajno-sigurnosna agancije BiH, prestala potreba za većim brojem izvršilaca sa srednjom stručnom spremom, što je imalo za posljedicu pojavu viška zaposlenih ove kategorije uposlenika. Također, Sud BiH je utvrdio da nije osnovan ni apelantov revizijski prigovor da je drugostepenom presudom počinjena povreda odredaba čl. 72. i 80. stav 1. Zakona o radu u institucijama BiH u odnosu na otkazni rok, budući da je u drugostepenoj presudi pravilno objašnjeno zašto drugostepeno vijeće smatra da apelantu ne pripada pravo na otkazni rok i na nakandu plaće za vrijeme trajanja otkazbog roka, odnosno, zašto apelant nije oštećen zbog navodnog uskraćivanja ovih prava. Naime, prema odredbi člana 99. stav 1. Zakona o obavještajno sigurnosnoj/bezbjednosnoj agenciji BiH, bila je obaveza generalnog direktora tužene da u roku od 90 dana donese konačnu odluku o statusu preuzetih uposlenika i zasnivanju radnog odnosa kod tužene, pa kako ovaj rok teče od 1. juna 2004. godine, od kada uposlenici iz ranijih obavještajnih službi postaju uposlenici tužene (ex lege), to je konačnu odluku i o statusu apelanta trebalo donijeti do 31. augusta 2004. godine. Prema rješenju o prestanku radnog odnosa apelantu je radni odnos prestao 31. decembra 2004. godine, a ne 31. augusta 2004. godine, što je propust tužene. Međutim, sud je zaključio da apelant uslijed tog propusta tužene ne trpi štetu, nego je taj propust, naprotiv, u njegovu korist, jer je sve do 31. decembra 2004. godine, kada mu je prestao radni odnos, primao plaću i druge naknade, sa kojim datumom mu je kod tužene zaključena i radna knjižica.

6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je razlog otkaza pravno i činjenično neosnovan, te da nije prestala potreba za njegovim radom kod tužene, u smislu člana 72. Zakona o radu u institucijama BiH, te da je tužena bila dužna, temeljem odredbi člana 77. Zakona o radu u institucijama BiH da dokaže u sudskom postpku postojanje razloga za otkaz. Apelant, također, navodi da tužena u prvostepenom postupku nije izvela niti jedan dokaz koji bi opravdao otkaz, dok je on, s druge strane, izveo niz dokaza kojima je dokazao osnovanost svog tužbenog zahjeva. Apelant smatra opisanu povredu pravila dokazivanja i tereta dokazivanja, koja ga je dovela u neravnopravan položaj pred sudom, nespornim kršenjem njegovog prava na pravično saslušanje u građanskim stvarima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava,, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović