Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1362/08 (E. M.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni postupak
- Penzije
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1362/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1362/08, rješavajući apelaciju Enesa Masle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enesa Masle podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 000191 07 U od 12. marta 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 01/1-1155692120 od 21. novembra 2007. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Kantonalne administrativne službe Mostar broj 1841-
0072/07-3 od 9. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enes Maslo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 12. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 000191 07 U od 12. marta 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 01/1-1155692120 od 21. novembra 2007. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Kantonalne administrativne službe Mostar (Kantonalna administrativna služba) broj 1841-0072/07-3 od 9. maja 2007. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 15. maja 2008. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 22. maja 2008. godine i 3. augusta 2009. godine dostavio dopune apelacije.
2. Apelant je 7. oktobra 2004. godine podnio Kantonalnoj administrativnoj službi zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju temeljem odredbi Uredbe o povoljnijim uvjetima sticanja prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije BIH („Službene novine F BIH“ br. 18/04, 27/04 i 47/04-u daljnjem tekstu: Uredba).
3. Kantonalna administrativna služba je, u ponovljenom postupku, donijela rješenje broj 1841-0072/07-3 od 9. maja 2007. godine kojim je apelatnov zahtjev za sticanje prava na penziju vojnih osiguranika Vojske F BIH primjenom Uredbe odbila. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se apelantu priznaje staž za vrijeme provedeno u Oružanim snagama F BIH i to od 15. aprila 1992. godine do 22. decembra 1995. godine u dvostrukom trajanju te da se apelant nalazio u dobrovoljnom osiguranju u periodu od 15. januara 2003. godine do 31. oktobra 2005. godine. S tim u vezi, Kantonalna administrativna služba je navela da je članom 10. stav 1. Uredbe propisano da će se na sva pitanja koja nisu regulisana uredbom primjenjivati odredbe Zakona o PIO, u konkretnom slučaju član 103. Zakona o PIO kojim je precizirano da se prava iz PIO stiču danom ispunjenja uvjeta s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja. Kako se apelant u vrijeme primjene Uredbe (od 4. aprila 2004. godine do 31. decembra 2004. godine) nalazio u dobrovoljnom osiguranju (do 31. oktobra 2005. godine), shodno navedenim odredbama Uredbe i Zakona o PIO, Kantonalna administrativna služba je odbila apelantov zahtjev priznavanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske F BIH.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Fondu PIO koji je rješenjem broj 01/1-1155692120 od 21. novembra 2007. godine žalbu odbio. U obrazloženju je navedeno da je Fond PIO nakon uvida u spis predmeta, zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada apelantu nije priznao pravo na starosnu penziju jer je Uredba prestala da se primjenjuje 31. decembra 2004. godine, a apelant je bio osiguran do 31. oktobra 2005. godine.
5. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj 07 0 U 000191 07 U od 12. marta 2008. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je upravni organ pravilno primjenio Zakon o PIO i Uredbu kada je utvrdio da apelant ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima. Kantonalni sud je naveo da ni jednom odredbom Uredbe nije propisano kada osiguranik koji ispunjava uvjete za penzionisanje primjenom Uredbe ostvaruje pravo na penziju, odnosno da Uredbom nije na drugačiji način regulisano to pravo u odnosu na način kako je to regulisano članom 103. Zakona o PIO. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, kada se ima u vidu da se kod Uredbe radi o specijalnom propisu u odnosu na federalni Zakon o PIO kojim se propisuju izuzeci u odnosu na taj zakon kao opći zakon te da „nepropisivanje kada se može ostvariti pravo na penziju upućuje na zaključak da će se ovo pitanje riješiti na način kako to propisuje odredba člana 103. Zakona o PIO s obzirom da na drugačiji način specijalnim propisom nije reguliran i da se po tom pitanju na osnovu člana 10. stav 1. Uredbe iz 2004. godine moraju primjeniti odredbe federalnog Zakona o PIO kao općeg zakona.“
6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom i upravnim aktima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni odredbe člana 103. Zakona o PIO za koju smatra da se u njegovom slučaju nije mogla primjeniti. Apelant navodi da je «neshvatljivo kako je Kantonalni sud u ponovljenom postupku mogao zanemariti svoj prethodni stav iz presude kojom je predmet vraćen na ponovni postupak i kojom su date smjernice za donošenje novih akata i kako ponovno primjenjuje član 103. Zakona o PIO».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
11. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sud i prije njega upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
13. U vezi s navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su Uredbom bili regulisani uvjeti pod kojima su vojni osiguranici, nakon što im prestane profesionalna vojna služba iz razloga i u periodu koji su Uredbom propisani, imali pravo na starosnu penziju u skladu sa ovom Uredbom, te da će se na sva pitanja koja nisu regulisana uredbom primjenjivati odredbe Zakona o PIO. Dakle, apelant je imao «ostvariv» zahtjev prema Uredbi, ali je bilo potrebno da dokaže da ispunjava sve propisane uvjete iz Uredbe i Zakona o PIO, odnosno da u vrijeme važenja Uredbe nije bio obuhvaćen osiguranjem iz PIO. Iz navedenog slijedi da pravo na penziju u skladu sa navedenom Uredbom nije postojeća imovina apelanta, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev za sticanje penzije po Uredbi biti riješen u njegovu korist.
15. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant u vrijeme važenja, a i deset mjeseci nakon prestanka važenja Uredbe, dobrovoljno plaćao osiguranje zbog čega su upravni organi i Kantonalni sud zaključili da apelant ne ispunjava zakonom propisane uvjete da ostvari pravo na starosnu penziju u skladu sa Uredbom. Iz navedenog proizlazi da apelant zbog ovoga nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na starosnu penziju u skladu sa Uredbom, budući da je zahtjev za priznavanje prava na penziju predviđenog Uredbom podnio u vrijeme kada je još bio osiguran, a što prema odredbama člana 103. Zakona o PIO predstavlja smetnju za sticanje prava na penziju, jer to pravo može ostvariti samo nakon prestanka osiguranja.
16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što u ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, jer nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na starosnu penziju po odredbama Uredbe. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović