Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1607/08 (Z. D.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1607/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1607/08, rješavajući apelaciju Zvonka Dominkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonka Dominkovića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Kž-07-000094 od 11. februara 2008. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-
0-K-06-000037 od 28. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonko Dominković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bukove Grede, Općina Orašje, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić i Nihad Konjić iz Tuzle, podnio je 2. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Kž-07-000094 od 11. februara 2008. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-K-06-000037 od 28. juna 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-K-06-000037 od 28. juna 2007. godine, apelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio produženo krivično djelo krivotvorenje službene isprave iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BD BiH). Istom presudom su Đ.G. i I.Z. na osnovu člana 284. stav 1. tačka c. Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BD BiH) oslobođeni od optužbe da su počinili krivično djelo poreske utaje. Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena uslovna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je izveo dokaze optužbe i odbrane, saslušao veliki broj svjedoka i izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, te proveo razna vještačenja. Nakon sveobuhvatne analize i ocjene provedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Sud dalje navodi da je svoju odluku zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka grafološke struke, iskazima saslušanih svjedoka, pismenoj dokumentaciji u spisu i iskazu apelanta. Naime, iskazi saslušanih svjedoka i apelanta su saglasni kako međusobno tako i sa ostalim provedenim dokazima, dok je nalaz i mišljenje vještaka precizan, jasan i dovoljno obrazložen. Sud je na kraju zaključio da je apelant, kao skladištar u preduzeću DOO «Plamen», sastavljao otpremnice u koje je unosio neistine podatke o vozačima i prevoznim sredstvima, čime su u potpunosti ostvarena obilježja bića krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, te da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv i djelo izvršio sa direktnim umišljajem. Pri izricanju krivične sankcije sud je kao olakšavajuću okolnost cijenio da je apelant bio mlad u vrijeme izvršenja krivičnog djela, da je oženjen, da je bio zaposlen kao skladištar u preduzeću i da je otpremnice popunjavao po nalogu direktora, te da je pred sudom priznao izvršenje djela.
4. Odlučujući po žalbama Tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i punomoćnika apelanta izjavljenim protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je presudom broj 097-0-Kž-07-000094 od 11. februara 2008. godine odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe Tužilaštva, dao potpune i jasne razloge kojima je opravdano utvrđenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu jestavljeno na teret, te da navedeni razlozi nisu u suprotnosti sa dijelom izreke presude kojim su drugi optuženi oslobođeni od optužbe. Dalje je navedeno da je neosnovan i prigovor Tužilaštva koji se odnosio na izrečenu krivičnu sankciju apelantu. Naime, Apelacioni sud je u potpunosti prihvatio razloge koje je naveo prvostepeni sud prilikom izricanja krivične sankcije istaknuvši da će se navedenom sankcijom postići krivično pravna zaštita odnosno svrha uslovne osude propisana članom 60. KZ BD BiH.
5. Apelacioni sud je također naveo da je, suprotno navodima apelanta, prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje uzimajući u obzir priznanje apelanta te nalaz i mišljenje vještaka grafologa kome je prvostepeni sud opravdano poklonio vjeru. Naime, apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje prvenstveno na osnovu vještačenja vještaka grafologa, te da je za ocjenu nalaza i mišljenja vještaka dao potpuno jasne i logički prihvatljive razloge koje u cjelosti prihvata Apelacioni sud. Također, neosnovan je i prigovor apelanta da je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog da direktno ispita vještaka grafologa, obzirom da je Apelacioni sud preslušavanjem audio vrpce sa glavnog pretresa zaključio da prvostepeni sud prilikom svjedočenja vještaka grafologa nije ograničavao odbranu da postavlja direktna pitanja vještaku. Apelacioni sud je istakao da se prvostepeni sud nije pridržavao formalnosti propisanih u članu 262. ZKP BD BiH koji se odnose na direktno i unakrsno ispitivanje, te da se iz pitanja koja je odbrana postavljala vještaku zaključuje da je vještak u najvećem dijelu direktno ispitivan.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske kovencije, kao i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije, koji kako apelant smatra propisuje mogućnost ponovnog suđenja ukoliko je u prethodnom postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na rješenje slučaja. Apelant analizira presude redovnih sudova i navodi da se prvostepena presuda zasniva na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, navodeći da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije(vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanta, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da ovaj dio apelacije takođe odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
12. U pogledu navoda apelanta koji se odnose na povredu prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navedenim članom garantuje da se nikome neće ponovo suditi za isto djelo zbog kojeg je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen, a da stav 2. tog člana propisuje izuzetak od tog pravila, prema kojem je ponovno suđenje moguće u situacijama koje su eksplicitno navedene u toj odredbi. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o ponovnom vođenju krivičnog postupka za isto krivično djelo protiv apelanta, te da nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7. Evropske konvencije moguće. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7. Evropske konvencije takođe očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović