Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1673/08 (S. M.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1673/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1673/08, rješavajući apelaciju Slavka Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Mitrovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000365 od 18. marta 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž: 433/05 od 16. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnio je 6. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000365 od 18. marta 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž: 433/05 od 16. februara 2006. godine.

2. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv Federalnog ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate plaća, Općinski sud u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj Rs-284/04 od 28. marta 2005. godine kojom je obavezan tuženi da apelantu na ime naknade plaća za period od 1. januara do 26. novembra 2002. godine, te na ime naknade plaća za period čekanja na raspored na druge odgovarajuće poslove i radne zadatke za period od 27. novembra 2002. godine do 18. juna 2004. godine, isplati ukupni iznos od 16.127,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je nakon provedenih dokaza utvrdio da je apelant 1. januara 1996. godine sa profesionalnim postrojbama oružanih snaga HR HB zaključio ugovor na period od tri godine tj. do 1. januara 1999. godine koji je u skladu sa članom 8. stav 2. navedenog ugovora prećutno produžen do 1. januara 2002. godine. Dalje je utvrđeno da je apelant 27. jula 1996. godine zadobio tjelesne povrede u službi van radnog vremena i da je od navedenog datuma bio na liječenju i bolovanju, te da mu je za period od 1. januara 1996. godine do 1. januara 2002. godine isplaćivana plaća. Također, Federalni zavod PIO/MIO Mostar je rješenjem od 26. novembra 2002. godine utvrdio kod apelanta promijenjenu radnu sposobnost razvrstavši ga u II kategoriju invalidnosti. Obzirom na činjenicu da tuženi nije pismenim putem otkazao ugovor o radu apelantu, u skladu sa odredbom člana 125. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), sud je zaključio da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog i odlučio kao u dispozitivu presude.

4. Odlučujući o žalbi tuženog protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj Gž: 433/05 od 16. februara 2006. godine kojom je uvažena žalba i preinačena prvostepena presuda tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog zbog činjenice da tuženi nije donio odluku o otkazu ugovora o radu. U obrazloženju se dalje navodi, da je odredbom člana 121. Zakona o radnim odnosima propisano da radni odnos na određeno vrijeme prestaje istekom posljednjeg dana roka koji je utvrđen za rad na određeno vrijeme, dok je odredbom člana 125. citiranog zakona propisano da se o prestanku radnog odnosa donosi rješenje u roku od sedam dana od nastupanja okolnosti koje su razlog za prestanak radnog odnosa. Kantonalni sud je istakao da apelant od 27. jula 1996. godine nije dolazio na posao, nije raspoređen na drugo radno mjesto sa preostalom radnom sposobnošću odnosno, od 1996. godine pa do dana donošenja presude nije bio radno angažovan kod tuženog niti se interesovao za svoj radno-pravni status. Sud je zaključio da je apelantu prestao radni odnos po sili zakona, te da mu ne pripada pravo potraživanja plaća za period od 1. januara 2002. godine.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio presudu broj 070-0-Rev-07-000365 od 18. marta 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje, te da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je istakao da iz nesporne činjenice da je apelant bio zaposlen po osnovu ugovora na određeno vrijeme proizilazi pravilan zaključak suda da je istekom ugovorenog roka, a u skladu sa članom 121. stav 1. tačka 2. Zakona o radnim odnosima, apelantu prestao radni odnos. Dalje se navodi da je tuženi napravio propust nedonošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa koji je apelant mogao osporavati zaštitom svojih prava u skladu sa odredbama čl. 135. do 137. Zakona o radnim odnosima. Obzirom da apelant nije tražio navedenu zaštitu odnosno, nije dokazao postojanje svog radno-pravnog statusa, neosnovan je njegov zahtjev za novčano potraživanje iz radnog odnosa. Također, Vrhovni sud je odbacio kao neosnovan revizijski prigovor apelanta koji se odnosi na pogrešnu primjenu člana 7. u vezi sa članom

19. Zakona o radu, prema kojem je i ugovor na određeno vrijeme mogao preći u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Vrhovni sud je istakao da je izmjena člana 19. stav 3. Zakona o radu stupila na snagu 8. septembra 2000. godine odnosno, u vrijeme kada je bio u toku drugi produženi ugovor apelanta o radu na određeno vrijeme koji je istekao 31. decembra 2001. godine. U konkretnom slučaju, nakon stupanja na snagu navedene odredbe nisu zaključeni uzastupni ugovori o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno, da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1673/08 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio