Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1844/08 (S.K.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Otpremnina
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Prava iz radnog odnosa
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1844/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1844/08, rješavajući apelaciju S. K.,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.K. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-15/08 od 2. jula 2008. godine, broj Gž-75/07 od 23. aprila 2008. godine i broj P-124/06 od 13. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju advokati „Pašalić i Pašalić & Šačić“ iz Sarajeva, podnio je 20. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Gž-75/07 od 23. aprila 2008. godine i P-124/06 od 13. jula 2007. godine. Apelant je 8. jula 2008. godine dopunio apelaciju kojom je osporio i presudu Suda BiH broj Rev-15/08 od 2. jula 2008. godine.
2. Apelant je 18. aprila 2006. godine podnio tužbu Sudu BiH kojom je tražio da mu Bosna i Hercegovina - Vijeće ministara BiH - Direkcija za evropske integracije (u daljnjem tekstu: tužena), isplati otpremninu u iznosu od 15.160,96 KM, zbog prestanka radnog odnosa.
3. Sud BiH je donio presudu broj P-124/06 od 13. jula 2007. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan i obavezao ga da tuženoj naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant bio zaposlen u Ministarstvu za evropske integracije na radnom mjestu savjetnika zamjenika ministra. Prestankom rada navedenog ministarstva i uspostavljanjem Direkcije za evropske integracije Vijeća Ministara BiH, apelantu je prestao angažman na radnom mjestu savjetnika zamjenika ministra. Nadalje je sud utvrdio da je Agencija za državnu službu BiH (u daljnjem tekstu: Agencija) donijela rješenje broj 03-34-39-2103 od 9. februara 2004. godine kojim je apelant oglašen prekobrojnim počev od 1. januara 2004. godine pa sve dok Agencija ne okonča postupak u skladu sa članom 33. stav 3 Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 12/02, 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04 i 37/04, u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi). Nakon toga, Agencija je donijela i rješenje broj: 03-34-39-12105 od 26. aprila 2005. godine kojim je utvrdila da ne postoji mogućnost eksternog premještaja apelanta. Rješenjem je također određeno da apelantu prestaje radni odnos 30. aprila 2005. godine te da on, kao državni službenik, ostvaruje pravo na otpremninu u iznosu od 12 plaća, koje će mu isplatiti tužena. Pored toga, sud je utvrdio da je apelant 25. maja 2005. godine imenovan za direktora Collegium artisticum-a.
4. Sud BiH je zaključio da apelant u svojstvu savjetnika zamjenika ministra nije mogao imati status državnog službenika. Osim toga, Sud BiH je istakao da apelantu ne pripada pravo na otpremninu u smislu odredbe člana 4. stav 2. Zakona o državnoj službi, bez obzira što je navedeno pravo utvrđeno rješenjem Agencije. Naime, sud je zaključio da sporno rješenje nije donijela tužena niti je ono izvršni naslov u postupku za isplatu otpremnine apelantu prinudnim putem. Zbog toga je, u postupku odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanta za isplatu otpremnine, sud dužan i ovlašćen da cijeni zakonitost rješenja na koje se apelant poziva. Također je sud naveo da, u takvoj situaciji, ne postoji ni pravni osnov za obavezivanje tužene da apelantu isplati traženu otpremninu, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev apelanta.
5. Drugostepeno vijeće Suda BiH ( u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) je donijelo presudu broj Gž-75/07 od 23. aprila 2008. godine kojom se žalba apelanta odbija i prvostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju presude, drugostepeno vijeće je istaklo da je da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio bitne činjenice koje se odnose na tužbeni zahtjev i da je pravilno primijenio materijalno pravo te donio zakonitu presudu. Prema zaključku drugostepenog vijeća, prvostepeni sud je naveo jasne i uvjerljive razloge za odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao ga da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka, a citirao je i konkretne norme materijalnog prava na osnovu kojih je donio presudu. Sve iznesene razloge iz prvostepene presude u cijelosti je prihvatilo i drugostepeno vijeće, jer imaju uporište u objektivnom utvrđenju relevantnih činjenica na koje su pravilno primijenjene zakonske norme važeće u vrijeme nastanka utuženog potraživanja.
6. Naročito je drugostepeno vijeće istaklo da apelant u žalbi nije konkretizovao koje je to odlučne činjenice prvostepeni sud propustio potpuno i pravilno utvrditi i koju je važeću zakonsku normu pogrešno primijenio, pa je takve neobrazložene prigovore drugostepeno vijeće ocijenilo neprihvatljivim. Naime, drugostepeno vijeće je istaklo da je prvostepeni sud bio dužan utvrditi postojanje pravnog osnova za dosuđenje utužene tražbine i to je u konkretnom predmetu i učinio. Kako je pouzdano utvrdio da apelant kao savjetnik zamjenika ministra nije imao status državnog službenika, to prvostepeni sud nije ni mogao primijeniti član 42. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine čija je odredba jasna i nedvosmislena. U ovakvoj situaciji, drugostepeno vijeće je zaključilo da prvostepeni sud nije ni mogao biti vezan rješenjem Agencije jer je odredba o apelantovom pravu na otpremninu u suprotnosti sa citiranim propisom.
7. Revizijsko vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: revizijsko vijeće) je donijelo presudu broj Rev-15/08 od 2. jula 2008. godine kojom se revizija apelanta odbija. U obrazloženju presude revizijsko vijeće je istaklo da je prigovor apelanta o povredi materijalnog prava neosnovan. Naime, odredbom člana 42. Zakona o državnoj službi propisano je da u slučaju razrješenja s dužnosti usljed prekobrojnosti iz člana 33. istog zakona, razriješeni državni službenik ima pravo na otpremninu. Međutim, revizijsko vijeće je u cijelosti prihvatilo zaključke iz nižestepenih presuda o tome da apelant kao savjetnik ministra, u skladu sa izričitom odrebom člana 4. stav 2. navedenog zakona, nije imao niti je mogao imati status državnog službenika, kako je to pogrešno navedeno u rješenju Agencije. Sljedstveno tome, revizijsko vijće je zakljičilo da su ispravni i zaključci da apelant nema pravo na otpremninu u smislu člana 42 navedenog zakona. Također, revizijsko vijeće je istaklo da sud ima ovlašćenje da cijeni zakonitost pravnog osnova iz aspekta Zakona o državnoj službi, kako bi mogao odlučiti da li apelantu pripada pravo koje je predmet konkretnog spora.
8. Apelant smatra da mu je donesenim presudama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je rješenjima nadležnih upravnih organa priznato pravo na otpremninu, te obzirom da mu je bilo onemogućeno da naplati svoje potraživanje, da je bio prinuđen pokrenuti sudski postupak kako bi obezbijedio zaštitu ugroženih prava. Iz navoda apelacije proizilazi da je apelant nezadovoljan zbog utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Prema mišljenju apelanta sud nije bio ovlašten da u parničnom postupku ocjenjuje zakonitost rješenja koja je donio upravni organ, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje. S tim u vezi, apelant ističe da se „sud neargumentovano upustio u ocjenu zakonitosti rješenja upravnih organa“. Osim toga apelant navodi da u konkretnom slučaju nije ispoštovan princip razumnog vremenskog roka u kojem je sud donio odluku po njegovoj tužbi. Također, apelant smatra da mu je ugroženo i pravo na pravično suđenje sa „apekta ravnopravnosti stranaka u pristupu pravnim sredstvima i pravo na kontradiktornost postupka jer između stranaka u postupku u ovom pogledu nije uspostavljena pravična ravnoteža“. Nadalje, apelant ističe da je tek u parničnom postupku tužena isticala prigovore da on nije državni službenik te da mu ne pripada pravo na otpremninu, zbog čega se apelant našao u nepovoljnom položaju u odnosu na tuženog a „samim tim mu je indirektno ugroženo pravo na djelotvoran pravni lijek“ zajamčen članom 13. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer mu sud „uskraćuje već ranije priznato pravo na otpremninu“. Apelant traži da Ustavni sud usvoji apelaciju i preinači presude Suda BiH na način da usvoji postavljeni tužbeni zahtjev kao osnovan uz nakandu troškova postupka u visini koju je u apelaciji precizirao.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U pogledu apelantovih navoda koje se odnose na povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud primjećuje da je konkretni postupak na tri sudske instance trajao ukupno dvije godine i nešto duže od 2 mjeseca. Uzevši u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da postupanje sudova po predmetu apelanta nije prešlo granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu zato što su sudovi prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu ispitivali zakonitost rješenja Agencije, Ustavni sud smatra da ti navodi ni na koji način ne dovode u pitanje pravo na koje se apelant poziva, jer je apelant imao pristup sudovima pune jurisdikcije na tri instance. U suštini, apelant je nezadovoljan donesenim odlukama, što ne pokreće pitanje prava na pristup sudu u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je povreda ovog segmenta prava na pravično suđenje moguća, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
13. Nadalje, u vezi navoda apelanta o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka na bilo koji način prekršen, Naprotiv, apelant i ne spori da je imao priliku iznijeti dokaze jednako kao i suprotna strana, već se njegove tvrdnje o kršenju ovog principa također odnose samo na njegovo nezadovoljstvo donesenim odlukama, što ne pokreće pitanje kršenja prava na ravnopravnost strana u postupkukao dijela prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju principa ravnopravnosti strana u postupanju na način kako to apelant tvrdi očigledno (prima facie) neosnovani
14. U vezi ostalih apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje i na imovinu zbog utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović