Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1988/08 (O. Š.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kleveta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 6
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine. · čl. 6
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1988/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1988/08, rješavajući apelaciju Ognjenke Škoro, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ognjenke Škoro podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001641 od 28. aprila 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 473 od 9.
avgusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ognjenka Škoro (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnijela je 2. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001641 od 28. aprila 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž- 07-000 473 od 9. avgusta 2007. godine.
2. Općinski sud u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je presudu broj 07 56 P 006949 05 P od 22. decembra 2006. godine, kojom je obavezao "Večernji list" d.d. Zagreb-R Hrvatska (u daljnjem tekstu: I-tuženi), Jozu Pavkovića iz Mostara (u daljnjem tekstu: II-tuženi) i Zorana Krešića iz Mostara (u daljnjem tekstu: III-tuženi) da apelantici, zbog klevete iznesene u novinama, na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 8.000 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka. Osim toga, Općinski sud je naložio da se o trošku tuženih u „Večernjem listu BiH„ d.o.o. Mostar objavi izreka pravosnažne presude. Preko dosuđenog iznosa, sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev.
3. U obrazloženju presude, sud je istakao da su prema članu 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete („Službene novine FbiH“ br. 59/02 i 73/05; u daljnjem tekstu: Zakon o kleveti), za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavnja. U postupku je nesporno utvrđeno da je u dnevnom listu „Večernji list BiH" čiji je izdavač I-tuženi a glavni i odgovorni urednik II-tuženi, 18. avgusta 2005. godine objavljen tekst pod naslovom ,,zabranjeni križevi" i podnaslovima "vjerske slobode u BiH-skandalozna odluka predsjednice Općinskog suda u Mostaru" i "izostanak za Gospu odbijen od plaće". Autor teksta je III-tuženi. Drugi podnaslov objavljen je također i na naslovnoj stranici novina, ispod naslova "Zabrane" i uz sliku kopije Obavijesti Ministarstva zdravstva, rada i socijalne zaštite. U tekstu članka je objavljeno da „prema informaciji troje hrvatskih zaposlenika, apelantica kažnjava za nedolazak na posao na svetkovinu Velike Gospe, iako je obavjest o neradnom danu dostavilo županijsko ministarstvo“. Nadalje je navedeno da su zaposlenici koji su izostali s posla, poštujući obavijest ministarstva „da je 15. avgust neradni dan za sve zaposlenike katoličke vjeroispovjesti“, po nalogu apelantice, pozvani podnijeti pisanu izjavu, a onda i na informativni razgovor, pa da im je službeno objašnjeno da im neće biti plaćeno „odsustvo“ na Veliku Gospu, što je jedini takav slučaj u kantonu. Osim toga, u članku sa podnaslovom "Škoro: Po zakonu" je napisano da je apelantica odbacila sve optužbe tvrdeći da kantonalni ministar Račić nije donio odluku o proglašavanju Velike Gospe službenim praznikom, pa se ta ista misao navodi kao citat apelantice.
4. Sud je, cijeneći sadržinu spornog članka zaključio da objavljene informacije nisu tačne. Naime, prema stavu suda naslov teksta predstavlja faktički poruku autora da apelantica donosi odluke kojima ukida vjerske slobode. Nadalje, sud je istakao da smatra kako čitav tekst predstavlja viđenje u kojem se ponašanje zaposlenika predstavlja kao ispravno, jer su oni "poštovali obavijest ministra", dok apelantica na takvo ponašanje reaguje pozivanjem na informativni razgovor, a nakon toga, kako je napisano u naslovu i u prvom odlomku članka, "kažnjava zaposlenike". Prema mišljenju Općinskog suda, ovakvim tekstom je sugerisano čitaocima da apelantica propisano ponašanje zaposlenika neosnovano kažnjava. Osim toga, sud je istakao da III-tuženi nije, prije objavljivanja članka, istražio da li je zabrana isticanja križeva zabrana koju je uvela apelantica ili je ona propisana zakonom, da li je bilo osnovano postupanje apelantice kada je od zaposlenika tražila obrazloženje izostanka s posla i da li je zbog izostanka kaznila zaposlenike. Za svaki navod gdje se konkretno mogla utvrditi istinitost i objektivnost informacije, prema mišljenju suda, III-tuženi je koristio sintagmu “po kazivanju zaposlenika“. Prema zaključku suda čitav tekst, naslov i podnaslovi, kao i tekstovi objavljeni uz fotografije, imaju smisao prikazati apelanticu kao osobu koja uskraćuje pravo na vjersko izražavanje, praznovanjem i isticanjem vjerskih obilježja. Cijeneći sve navedeno, sud je zaključio da su objavljene informacije povrijedile ugled i čast apelantice, zbog čega je ona trpila duševne bolove. Općinski sud je, zbog navedenog, usvojio tužbeni zahtjev te je apelantici, primjenom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dosudio naknadu nematerijalne štete zbog povreda ugleda, časti, slobode i prava osobe. Sud je također, primjenom člana 199. ZOO-a, radi postizanja pune satisfakcije, naložio da se objavi izreka presude.
5. Kantonalni sud je donio presudu broj 007-0-Gž-07-000 473 od 9. avgusta 2007.
godine, kojom je žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, a žalbu tuženih uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da se odbija tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud u konkretnom slučaju pravilno utvrdio činjenično stanje ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je zaključio da su objavljene činjenice u članku istinite, zbog čega na strani tuženih nema odgovornosti za štetu po osnovu klevete, niti za štetu zbog neprijatnosti koje je apelantica, zbog reakcije javnosti, povodom članka imala. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se, prema članu 4. stav 1. tačka d) Zakona o kleveti, pod klevetom podrazumijeva nanošenje štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenice identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi. Također, da član 7. tačka l. a) istog zakona, propisuje da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima. Kantonalni sud je istakao da apelantica u suštini nije osporila da je pojedinim zaposlenicima hrvatske nacionalnosti nedolazak na posao 15. avgusta 2005. godine tretiran kao neplaćeno odsustvo, te nije osporila da je i pored obavijesti Ministarstva rada i socijalne zaštite HNK od 11. avgusta 2005.godine, tražila od pojedinih zaposlenika da se izjasne o razlozima nedolaska na posao. Osim toga, nije osporila ni to da je tražila da se iz prostorija suda uklone sva vjerska obilježja. Zbog navedenog, Kantonalni sud je zaključio da objavljeni članak ne prenosi neistinite, već tačne činjenice. Činjenica što je autor teksta povodom takvih (istinitih) činjenica izrazio svoje mišljenje, ne daje osnova apelantici za naknadu štete, jer je takva odgovornost za naknadu štete zbog klevete, u smislu člana 7. tačka a) Zakona o kleveti isključena.
6. Naročito je Kantonalni sud istakao da u postupku za naknadu štete zbog klevete nije bitno je li apelantica postupila po zakonu, jer se u ovom postupku ne utvrđuje odgovornost apelantice, niti se utvrđuje pravo zaposlenika na naknadu plaće za dan koji nisu radili. Isto tako, prema stavu Kantonalnog suda, nije bitno je li apelantica pravilno primijenila zakon kada je zatražila da se iz prostorija suda uklone vjerska obilježja. Bitno je jesu li činjenice koje su navedene u članku tačne, pa ako nisu tačne jesu li tako obavljene neistinite činjenice nanijele štetu ugledu apelantice. Sljedstveno tome, tek ako su navedene neistinite činjenice, sud se upušta u ocjenu jesu li takve činjenice i u kojoj mjeri nanijele štetu ugledu osobi zbog čega bi, za pretrpljene duševne bolove imala pravo na štetu. Kako su objavljene činjenice u sredstvu javnog priopćavanja bile istinite, Općinski sud se, prema mišljenju Kantonalnog suda, bez zakonskog uporišta, upustio u ocjenu kakvu "poruku" je objavljeni članak odaslao čitateljima, jer svaki čitatelj će na svoj način tumačiti objavljenu informaciju i primiti "poruku" koju članak nosi.
7. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-07-001641 od 28 aprila 2008. godine kojom je reviziju apelantice odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je Knatonalni sud ispitao sve žalbene razloge apelantice o povredi postupka koje ima u vidu član 209. ZPP i da je izveo pravilan pravni zaključak o činjeničnom utvrđenju do koga je došao prvostepeni sud. Također je Vrhovni sud istakao da nije osnovan ni prigovor apelantice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, i prema stavu Vrhovnog suda, u samom članku se uglavnom prenose reagovanja zaposlenika na odluku apelantice i njihovi komentari te odluke, te se implicira da je takva odluka nezakonita. To samo po sebi ne može predstavljati klevetničko izražavanje, pošto tuženi imaju pravo da u vršenju svoje medijske djelatnosti komentarišu postupke apelantice kao i da prenose takva mišljenja trećih osoba (zaposlenika) pa ovakvo izražavanje nema difamirajući karakter u konkretnom slučaju. Također, Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani revizijski navodi da upotreba riječi "skandalozno" u kvalifikaciji ponašanja apelantice predstavlja radnju klevete, zbog toga što ta riječ u svakodnevnom životu označava nešto u negativnom kontekstu. Naime, formulacija koja se koristi u spornom članku, riječ "skandalozno" predstavlja vrijednosnu ocjenu, a ne iznošenje činjenice. Navodi iz spornog članka predstavljaju u suštini uglavnom iznošenje mišljenja i komentara o postupcima apelantice u pogledu obavljanja njene funkcije predsjednika suda, zašto tuženi ne mogu odgovarati, bez obzira da li je to mišljenje i ocjena objektivna, tačna ili nije. Također su i činjenični navodi članka u suštini istiniti, pa je stoga prema članu 7. stav 1. tačka a. Zakona o kleveti isključena odgovornost za naknadu štete zbog iznošenja tih navoda.
8. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Prema navodima iz apelacije primjena pozitivno-pravnih propisa je bila proizvoljna jer je materijalno pravo nepravilno primijenjeno na njenu štetu. Pored toga, apelantica ističe da Vrhovni sud nije cijenio svaki upotrijebljeni izraz u spornom članku te da nije sve činjenice i izraze doveo u kontekst, jer bi dovodeći ih u međusobnu vezu mogao utvrditi da je suština članka bila njena diskreditacija, kao predsjednice suda. Nadalje, apelantica smatra da se sud jasno i nedvosmislemo morao izjasniti da li se u konkretnom slučaju radilo o kleveti ili ne. Pored toga, apelantica navodi da je Kantonalni sud trebao da traži od Vrhovnog suda da „u ovom predmetu postupa stvarno nadležni sud u drugom kantonu, jer su za to postojali razlozi“. Naime, prema navodima iz apelacije „Općinski sud u Mostaru, kojeg je predsjednica tužiteljica (apelantica) i drugostepeni sud različito tumače primjenu pozitivno pravnih propisa koji regulišu isticanje vjerskih obilježja, korištenje slobodnih dana, odsustvovanje sa posla u dane vjerskih praznika...“. Apelantica ističe da se navedene razlike u tumačenju, tiču odredbi Zakona o namještenicima državne službe u F BiH, Zakona o radu F BiH i Zakona o sudovima F BiH. Osim toga, razlika postoji i u tumačenju „obaveznosti obavijesti Minstarstva rada i socijalne zaštite HNK od 11. avgusta 2005. godine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović