Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1534/08 (A. K.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Šta se ne smatra domom
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1534/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1534/08, rješavajući apelaciju Adeline Kondić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adeline Kondić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-U- 07-000 892 od 14. aprila 2008. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R573/07 od 19. septembra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Prijedor broj S-05-050-34- 1629/00 od 10. maja 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine kao i u odnosu na član 13. u vezi sa članom 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adeline Kondić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-U- 07-000 892 od 14. aprila 2008. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R573/07 od 19. septembra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Prijedor broj S-05-050-34- 1629/00 od 10. maja 2007. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Adelina Kondić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Clevelanda - Sjedinjene Američke Države, koju zastupa Živko Dragosavljević, advokat iz Prijedora, podnijela je 26. maja 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 892 od 14. aprila 2008.godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 18.05/2-R573/07 od 19. septembra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Prijedor (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj S-05-050-34-1629/00 od 10. maja 2007. godine.

2. Prvostepeni upravni organ je u ponovnom postupku donio rješenje broj S-05-050-34- 1629/00 od 10. maja 2007. godine kojim je odbijen apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju rješenja prvostepeni upravni organ je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelanticin otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu počev od 17. decembra 1974. godine i da je preminuo 15. jula 1997. godine. Također je utvrđeno da je apelanticima majka preminula 27. novembra 1994. godine i da su oboje bili u posjedu predmetnog stana. Nadalje je navedeno da je apelantica imala prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana počev od 12. februara 1988. do 25. februara 1994. godine. Osim toga, utvrđeno je da je u rodnom listu apelanticine kćeri, rođene 13. avgusta 1991. godine, navedeno da je apelanticina adresa u Ljubiji. Također je utvrđeno da je prema podacima Federalnog zavoda za statistiku Sarajevo, prilikom provođenja popisa stanovništva za period 1. – 15. maj 1991. godine, apelantica bila popisana na adresi u Ljubiji. Nakon smrti apelanticinog oca, u predmetni stan je bespravno uselio R.V. a nakon njega stan koristi sadašnji korisnik po osnovu Ugovora o korištenju stana od 15. novembra 1998. godine. Na osnovu tako utvrđenih činjenica, prvostepeni upravni organ je zaključio da je evidentno da je apelantica imala prijavljeno prebivalište na predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine ali da je stvarno stanovala u Ljubiji.

3. Prvostepeni upravni organ je zaključio, na osnovu svih provednih dokaza da se apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava kako je to definisano članom 6. Zakona o stambenim odnosima. Nadalje je zaključio da joj ne pripada pravo povrata stana u skladu sa članom 14. Zakona o korištenju napuštene imovine kojim je definisano da nosilac stanarskog prava na napuštenom stan u ili član porodičnog domaćinstva definisan članam 6. Zakona o stambenim odnsoiam ima pravo da se vrati u stan u skaldu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosini i Hercegovini. Naime, odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišen u poslovne svrhe. Prema odrebi člana 6. Zakona o stambenim odnosima, korisnikom stana, u smislu navedenog zakona, se smatra nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom. Kako prvostepeni upravni organ nije utvrdio da je apelantica bila člana porodičnog domaćinstva svog oca na dan 30. april 1991. godine, to je i odbio njen zahtjev.

4. Drugostepeni upravni organ je donio rješenje broj 18.05/2-R573/07 od 19. septembra 2007. godine kojim je žalba apelantice odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja, drugostepeni upravni organ je istakao da je prvostepeni upravni organ pravilno postupio kada je odbio zahtjev apelantice jer je utvrdio da nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, pošto nije s njim zajedno trajno živjela i stanovala u predmetnom stanu. Naročito je drugostepeni upravni organ istakao, da iz stanja spisa proizilazi da je apelantica u predmetnom stanu živjela sa svojim roditeljima do 1990. godine a poslije toga je živjela u Ljubiji u porodičnoj kući Marija Ilišinovića sa kojim je zasnovala vanbračnu zajednicu. Prema mišljenju drugostepenog upravnog organa, uvjerenje o prebivalištu ne može se uzeti kao isključivi dokaz da je određeno lice stvarno živjelo na određenoj adresi, imajući u vidu da se građani često ne pridržavaju obaveze prijave promjene prebivališta. Zbog toga je odlučna činjenica stanovanja apelantice u predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine, u ovom postupku bila utvrđivana i drugim dokaznim sredstvima, odnosno uvidom u preostalu dokumentaciju u spisu kao i saslušavanjem svjedoka. Prema mišljenju drugostepenog upravnog organa ispravan je zaključak prvostepenog upravnog organa da je apelantica prestala biti član porodičnog domaćinstva svog oca prije kritičnog perioda. Obzirom da apelantica nije bila korisnik i faktički posjednik predmetnog stana kritičnog datuma, nije mogla imati status raseljenog lica a shodno tome ispravan je zaključak da joj ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed u smislu odredbi člana 14. Zakona o korištenju napuštene imovine i člana 6. Zakona o stambenim odnosima.

5. Okružni sud je donio presudu broj 011-0-U-07-000 892 od 14. aprila 2008. godine kojom je odbio tužbu apelantice kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je drugostepeni upravni organ pravilno i zakonito postupio kada je odbio žalbu apelantice i prvostepeno rješenje potvrdio. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je relevatno da li je apelantica na dan smrti svog oca bila član njegovog porodičnog domaćinstva. Iz dokaza provedenih u upravnom postupku nesporno proizilazi da je apelanticin otac umro 1997. godine, kada apelantica nije stanovala u predmetnom stanu i nije bila član porodičnog domaćinstava, jer je 25. februara 1994. godine otišla u inostranstvo. Odlaskom u insotrnstvo je zasigurno prekinuta porodična zajednica između apelantice i roditelja. Osim toga, Okružni sud smatra da su upravni organi osnovano i pravilno postupili kada su puno povjerenje poklonili činjenicama koje proizilaze iz potvrda Centra za registarciju birača Prijedor i Federalnog zavoda za statistiku Sarajevo, kao objektivnim materijalnim dokazima, jer je opštepoznata činjenica da je popis stanovništva izvršen od 1. – 15. aprila 1991. godine i da je vršen prema stvarnom mjestu stanovanja i sa adresama koje su sami građani davali za sebe. Također, sud je zaključio da je u upravnom postupku pravilno ocijenjeno da i iz prijave Medicinskog centra Prijedor o rođenju apelanticinog djeteta proizlazi da je apelantica živjela u Ljubiji. Prema mišljenju Okružnog suda drugostepeni upravni organ je u obrazloženju osporenog upravnog akta dao dovoljne i uvjerljive razloge za donesenu odluku, koje kao pravilne prihvata i Okružni sud jer su zasnovani na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju

6. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, „pravo izbjeglica i raseljenih lica da se vrate u svoje domove“ kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvecije u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Istakla je da je do navedenih povreda došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava od strane upravnih organa i redovnog suda. Apelantica ističe da je u toku postupka dokazala da je bila član porodičnog domaćinstava svog oca 30. aprila 1991. godine a samim tim i korisnik predmetnog stana. Apelantica ističe da je predmetni stan napustila prije 19. decembra 1998. godine, a samim tim, prema njenom mišljenju, iz toga slijedi da se njeno izbivanje iz predmetnog stana u navedenom periodu može smatrati opravdanim te da je isto bez pravnog značaja za njeno pravo da nastavi sa korištenjem predmetnog stana.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4 tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i redovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodom apelantice da je osporenim odlukama došlo do povrede „prava na povratak u dom“ iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da je postupak u kojem su donijete odluke vođen radi utvrđivanja apelantici svojstva nosioca stanarskog prava, tj. radi konstutuisanja njenog prava na predmetnom stanu. Prema tome, ishod postupka je potpuno nezavisan od činjenica da li je apelantica bila izbjeglica ili raseljeno lice. Osim toga, pravo iz člana II/5. Ustava na koje se apelantica poziva garantuje pravo na povrat lica u njihove domove u kojima su živjeli prije rata, što u svakom slučaju nije stan na kojem je apelantica pokušala konstituisati stanarsko pravo. Prema tome, apelacija je i u odnosu na ovaj navod očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu navedenog prava.

12. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinom uspjehom u upravanom postupku i upravnom sporu ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

Dopustivost ratione materiae

13. Apelantica također, smatra da joj je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije stekla stanarsko pravo u skladu sa zakonom niti da živi u predmetnom stanu, već da je predmetni postupak pokrenula radi konstituisanja svojih prava na predmetnom stanu. Osim toga, predmet spora pred upravnim organima i redovnim sudom je bila mogućnost sticanja stanarskog prava i vraćanja u posjed predmetnog stana, dakle buduća imovina. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantica nema ni «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije ni «imovinu»u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obrzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija je u pogledu navoda o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1534/08 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio