Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1895/08 (S. Č.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ništavost
  • Šta se ne smatra imovinom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1895/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1895/08, rješavajući apelaciju Slavke Čokljat, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavke Čokljat podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-07-000 184 od 16. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-396/04 od 9. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavka Čokljat (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, podnijela je 21. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-07-000 184 od 16. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-396/04 od 9. novembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-396/04 od 9. novembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je ništav ugovor o otkupu stana koji je 17. oktobra 2003. godine zaključen između Općine Bugojno (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Ljupka Kune i Serafine Kuna (u daljnjem tekstu drugotuženi i trećetužena), prema kojem su drugotuženi i trećetužena otkupili stan koji se nalazi u porodično stambenoj zgradi, pobliže opisano u dispozitivu presude, te da navedeni ugovor ne proizvodi bilo kakvo pravno djelovanje.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je, nakon provedenih dokaza, nesporno utvrdio da je apelantica u zemljišno-knjižnoj evidenciji upisana sa pravom vlasništva u dijelu 1/1 na zemljišno knjižnom tijelu II (zgrada bez zemljišta) na spornoj parceli, te da je uvidom u odgovarajući zk. ul. k.o. Bugojno utvrđeno da se radi o društvenom vlasništvu sa 1/1 dijela. Uvidom u navedeni zemljišno-knjižni izvadak utvrđeno je da su drugotuženi i trećetužana upisani kao suvlasnici sa ½ dijela na nekretnini koju u naravi čini sporni stan. Također, uvidom u pravosnažnu presudu Osnovnog suda Bugojno broj P.278/82 od 24. novembra 1987. godine, koja je potvrđena odlukom tadašnjeg Višeg suda u Zenici broj Gž-1597/88 od 5. januara 1990. godine, sud je utvrdio da je apelantica u zemljišnoj knjizi upisana samo kao «goli zemljišno-knjižni vlasnik» bez ikakvog sadržaja prava vlasništva. Naime, navedenim presudama odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice i njenog sada pokojnog muža kojim su tražili da se utvrdi njihovo vlasništvo na zgradi sagrađenoj na spornoj nekretnini. Također, presudom Vrhovnog suda R.Bosne i Hercegovine broj Rev-578/91 od 14. juna 1993. godine odbijena je revizija izjavljena protiv presude Višeg suda, pa je Općinski sud na osnovu navedenog utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o pravomoćno presuđenoj stvari.

4. Dalje se navodi da su drugotuženi i trećetužena nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, te da im pripada pravo na njegov otkup u skladu sa članom 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, dok je prvotužena u smislu čl. 13. i 14. navedenog zakona zakonito prodala predmetni stan. Na osnovu navedenog sud je zaključio da je stvarni vlasnik predmetnog stana preduzeće za puteve BiH, OOUR Livnoputevi Livno, te da su drugotuženi i trećetužena nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu koji su na zakonit način kupili od prvotuženog, obzirom da stvarni vlasnik predmetnog stana više pravno ne postoji.

5. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 006-0-Gž-07-000 184 od 16. aprila 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe, analizom svih provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud uvidom u presude Osnovnog suda Bugojno i Višeg suda u Zenici, te presudu Vrhovnog suda R.Bosne i Hercegovine, ispravno zaključio da apelantica i njen suprug nisu uspjeli sa svojim protivtužbenim zahtjevom kojim su tražili da sud utvrdi da su oni vlasnici spornih nekretnina, što je predmet spora i u konkretnoj parnici po osnovu otkupa stana na kojem su drugotuženi i trećetužena bili nosioci stanarskog prava. Sud je na kraju naveo da je prvostepeni sud detaljno naveo razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev apelantice odbijen kao neosnovan, koje je u potpunosti prihvatio i taj sud.

6. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su osporene presude neutemeljene i nezakonite i kao takve pravno neodržive, te navodi da sudovi nisu dali jasne razloge za svoje odluke koje su nerazumljive.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula parnični postupak protiv tuženih radi utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu predmetnog stana. Apelantica je, dakle, kako proizilazi iz osporenih presuda, u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu predmetnog stana imala «ostvariv zahtjev», ali je morala dokazati da je vlasnica sporne nekretnine na kojoj se nalazi predmetni stan. Ustavni sud dalje, mora odgovoriti na pitanje da li je apelantica imala «legitimno očekivanje» da će njen ostvariv zahtjev usmjeren na utvrđenje ništavosti ugovora biti riješen u njenu korist. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da su redovni sudovi u dvije instance naveli jasne razloge zbog kojih su apelanticin zahtjev odbili kao neosnovan, ističući pri tome da se u konkretnom slučaju radi o pravomoćno presuđenoj stvari, odnosno da apelantica nema pravo vlasništva na spornim nekretninama. Ovo dalje znači da apelantica nije mogla imati «legitimno očekivanje» da će uspjeti sa svojim zahtjevom, obzirom da nije dokazala pravo vlasništva na spornim nekretninama, pa stoga nema ni «imovinu» zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na takav zaključak, nije potrebno ispitati ostale aspekte ovog člana.

11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1895/08 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio