Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2456/08 (U. S.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Stanarsko pravo
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2456/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2456/08, rješavajući apelaciju Urfete Seferović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Urfete Seferović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
1212/05 od 30. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1459/03 od 11. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Urfeta Seferović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 12. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1212/05 od 30. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1459/03 od 11. januara 2005. godine.
2. Odlučujući u ponovnom postupku o tužbenom zahtjevu Edina Resića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelantice, TP «Marketi» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetuženi), radi utvrđenja ništavosti ugovora o korištenju stana, Općinski sud je donio presudu broj P-1459/03 od 11. januara 2005. godine. Navedenom presudom je utvrđeno da je ugovor o korištenju stana, zaključen 11. marta 1999. godine između apelantice i trećetuženog, na osnovu kojeg je apelantica stekla status nosioca stanarskog prava na dvosobnom stanu površine 58 m² koji se nalazi u Sarajevu, ul. Trg solidarnosti br. 10 (raniji broj 19., u daljnjem tekstu: predmetni stan), ništavan pravni posao, te je naloženo drugotuženom i trećetuženom da brišu u svojim evidencijama apelanticu kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Stavom dva dispozitiva navedene presude je utvrđeno da apelantica nije stekla osnov za otkup predmetnog stana, te ukoliko je apelantica sa drugotuženim zaključila ugovor o kupovini stana isti je ništavan i na osnovu istog se ne može vršiti upis prava vlasništva apelantice na stanu kao ni članova njenog domaćinstva, a ukoliko je upis izvršen Zemljišno-knjižni ured ga je dužan na osnovu ove presude izbrisati.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je nesporno utvrdio da je drugotuženi vlasnik predmetnog stana na kojem je nosilac stanarskog prava bila Rabija Resić sve do svoje smrti, odnosno do 21. oktobra 1998. godine. Nadalje je nesporno da je, na zahtjev apelantice, drugotuženi dao saglasnost o prenosu stanarskog prava sa umrlog nosioca stanarskog prava na apelanticu, nakon čega je apelantica sa trećetuženim zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana. Dalje je kao nesporno utvrđeno da je 1. aprila 1985. godine zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju između tužitelja kao davaoca izdržavanja i umrlog nosioca stanarskog prava kao primaoca izdržavanja, da je isti ovjeren od strane suda i da je bio na snazi u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava (primaoca izdržavanja). U konkretnom postupku sporno je bilo pitanje da li je ugovor o korištenju stana koji je zaključila apelantica sa trećetuženim, na osnovu kojeg je apelantica stekla status nosioca stanrskog prava na predmetnom stanu, ništavan pravni posao, odnosno da li je apelantica kao kćerka umrlog nosioca stanarskog prava živjela u neprekidnoj zajednici života sa svojom majkom i bila član porodičnog domaćinstva u predmetnom stanu, te u tom svojstvu mogla postati nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu nakon majčine smrti.
4. Nakon izvođenja brojnih materijalnih dokaza, saslušanja apelantice i tužitelja u svojstvu svjedoka kao i saslušanja drugih svjedoka, sud je utvrdio da apelantica nije živjela u trajnoj ekonomskoj zajednici sa Rabijom Resić i nije bila korisnik predmetnog stana kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava kako je to propisano članom 6. Zakona o stambenim odnosima. Shodno navedenom, apelantica u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima nije mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu. Dalje je obrazloženo da je ugovor o doživotnom izdržavanju, zaključen između tužitelja i Rabije Resić, bio na snazi u vrijeme kada je drugotuženi dao saglasnost za prenos stanarskog prava na apelanticu kao i u vrijeme kada je apelantica sa trećetuženim zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantica nije bila korisnik predmetnog stana u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima niti su u odnosu na apelanticu ispunjeni uslovi propisani čl. 21. i 22. navedenog zakona.
5. Odlučujući o žalbi apelantice protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-1212/05 od 30. aprila 2008. godine kojom je djelimično uvažena žalba i preinačena prvostepena presuda u drugom stavu tako što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nije bilo razloga da se održi rasprava pred drugostepenim vijećem niti da se saslušaju svjedoci koje je predložila apelantica a čije je saslušanje odbio prvostepeni sud na osnovu člana 81. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je obrazloženo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe, analizom svih provedenih dokaza u smislu člana 8. ZPP izveo pravilan zaključak da apelantici ne pripada pravo da nakon smrti nosioca stanarskog prava trajno i nesmetano koristi predmetni stan, te da je ugovor o korištenju stana zaključen protivno odredbama čl. 6., 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima. Na osnovu navedenog, u odnosu na prvi stav pobijane presude, Kantonalni sud je u skladu sa članom 226. ZPP odbio žalbu kao neosnovanu i u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. Nadalje, Kantonalni sud je obrazložio da je osnovana žalba apelantice u odnosu na drugi stav prvostepene presude iz razloga što je potvrđenim dijelom presude utvrđeno da apelantica nije stekla status nosioca stanarskog prava zbog činjenice da je ništav ugovor o korištenju stana zaključen između apelantice i trećetuženog. Obzirom da u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo nema uslova da apelantica zaključi ugovor o kupovini stana, Kantonalni sud je zaključio da je pobijana presuda u ovom dijelu neizvršiva, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio.
6. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili pravo na poštivanje doma (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na poštivanje doma ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović