Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2678/08 (A. L.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2678/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2678/08, rješavajući apelaciju Alena Lelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alena Lelića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-08-000008 od 30. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alen Lelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kazana, Općina Srebrenica, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić i Nihad Konjić iz Tuzle, podnio je 3. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-08-

000008 od 30. juna 2008. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-K-07-

000014 od 11. februara 2008. godine, apelant, M.S. i S.A. su oglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi stava 1., te u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Istom presudom S.Ć. je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili učinitelja iz člana 345. stav 1. KZ FBiH. Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 18 (osamnaest) godina.

3. Odlučujući po žalbama apelanta i ostalih optuženih Vrhovni sud je donio rješenje broj 070-0-

Kž-07-000182 od 20. maja 2008. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom u smislu odredbe člana 330. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH).

4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-08-000008 od 30. juna 2008. godine apelant i S.A. su oglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi stava 1., te u vezi sa članom 31. KZ FBiH, dok je M.S. oslobođen od optužbe zbog nedostatka dokaza. Istom presudom S.Ć. je oglašen krivim za krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili učinitelja iz člana 345. stav 1. KZ FBiH. Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je preuzeo dokaze izvedene na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom koji je saslušao veliki broj svjedoka i izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, te proveo razna vještačenja. Nakon sveobuhvatne analize i ocjene provedenih dokaza Vrhovni sud je utvrdio da je apelant zajedno sa S.A. i NN osobom počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Sud dalje navodi da je svoju odluku zasnovao na materijalnim dokazima, iskazima saslušanih svjedoka a posebno na osnovu iskaza odnosno nalaza i mišljenja angažovanih vještaka (sudske medicine, mikrobiologije, nuklearne medicine i DNA analize), kao i medicinske dokumentacije i drugih materijalnih dokaza u spisu. Iz provedenih dokaza koji su u presudi vrlo detaljno analizirani, sud je utvrdio da je apelant sa S.A. i NN osobom kritične prilike provalio u kuću oštećenog S.A. kojem su nanijeli brojne tjelesne povrede, detaljno opisane u izreci presude, od kojih je ubrzo i preminuo. Također Vrhovni sud je cijenio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv i da je djelo počinio sa direktnim umišljajem, što proizilazi iz načina učinjenja djela te posebno cilja i motiva zbog kojeg je ono i počinjeno. Pri odmjeravanju kazne apelantu sud je cijenio sve okolnosti od uticaja na vrstu i visinu kazne, pa je u konkretnom slučaju utvrdio da je apelant osoba mlađe životne dobi bez imovine i zaposlenja, kao i da je ranije kao maloljetnik više puta osuđivan za istovrsna krivična djela.

6. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske kovencije, kao i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije, koji propisuje mogućnost ponovnog suđenja ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama ili ukoliko je u prethodnom postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na rješenje slučaja. Apelant analizira presude redovnih sudova i navodi da su presude zasnovane na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, navodeći da presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, te se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije(vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, a naročito ne ukazuje na bilo kakvu procesnu nepravičnost ili na to da je na bilo koji način njegovo pravo na odbranu bilo dovedeno u pitanje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanta, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da ovaj dio apelacije takođe odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

12. U pogledu navoda apelanta koji se odnose na povredu prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navedenim članom garantuje da se nikome neće ponovo suditi za isto djelo zbog kojeg je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen, a da stav 2. tog člana propisuje izuzetak od tog pravila, prema kojem je ponovno suđenje moguće u situacijama koje su eksplicitno navedene u toj odredbi. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o ponovnom vođenju krivičnog postupka za isto krivično djelo protiv apelanta, te da nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7. Evropske konvencije moguće. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7. Evropske konvencije takođe očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2678/08 (A. L.) | Sudska praksa | Aktio