Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2039/08 (M. M.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2039/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2039/08, rješavajući apelaciju Miloša Marinkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Marinkovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-08-
000095 od 26. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Kalesiji broj 029-0-K-07-000108 od 21. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Marinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gojčina, Općina Kalesija, kojeg zastupa Vera Lazić, advokat iz Zvornika, podnio je 7. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-08-000095 od 26. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 029-0-K-07-000108 od 21. decembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 029-0-K-07-000108 od 21. decembra 2007. godine apelant i njegov brat su oglašeni krivim zbog krivičnog djela šumske krađe iz člana 316. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ FBiH), pa im je izrečena uslovna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne počine novo krivično djelo. Istom presudom apelant i njegov brat su obavezani da solidarno plate troškove postupka i nadoknade štetu oštećenom JP «Šume TK» Kladanj, RJ «Šumarija» Tuzla.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon izvedenih dokaza saslušanjem apelanta i njegovog brata, svjedoka-šumara i uvidom u izvedene materijalne dokaze, utvrdio da su apelant i njegov brat kao saizvršioci, sa namjerom da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist, u državnoj šumi posjekli i prisvojili šest bukovih stabala ukupne bruto mase 2,57 m³. Do ovog zaključka sud je došao na osnovu izjave svjedoka-šumara, koje je doveo uvezi sa drugim materijalnim dokazima u spisu, koji je detaljno i jasno opisao kako je utvrdio da je apelant sa bratom izvršio bespravnu sječu čime su ostvarena obilježja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret. Također, sud nije prihvatio navode odbrane da apelant i njegov brat nisu sjekli stabala već da je navedenog dana apelantov brat «samo sakupljao bukovo drvo u zaprežna kola» i da apelant tom prilikom nije bio prisutan. Općinski sud je cijenio da su apelant i njegov brat postupali sa direktnim umišljajem, te da su u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili uračunljivi. Pri odmjeravanju kazne apelantu i njegovom bratu sud je cijenio sve okolnosti od uticaja za vrstu i visinu kazne, te je kao olakšavajuće okolnosti cijenio njihovo korektno ponašanje pred sudom te da su nezaposleni i porodični, kao i da apelant nije ranije osuđuvan.
4. Odlučujući o žalbi apelanta i njegovog brata protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 003-0-Kž-08-000095 od 26. marta 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe, izveo pravilan zaključak da nema nikakvih protivrječnosti na koje žalba ukazuje, te da stoga nisu počinjene ni bitne povrede postupka. Naime, Kantonalni sud je naveo da su u činjeničnom opisu izreke presude opisane radnje apelanta i njegovog brata i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela koje im se stavlja na teret, dok su u obrazloženju presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koje ne protivrječje izreci presude. Također, prvostepeni sud je u vezi sa žalbenim navodima koji se odnose na nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu krivičnog zakona, izveo pravilan zaključak da su apelant i njegov brat radnjama pobliže označenim u izreci presude počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, o čemu su data obrazloženja koja je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Dalje je navedeno da su neosnovani i prigovori apelanta usmjereni na odluku o krivičnoj sankciji, obzirom da je prvostepeni sud cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i pravilno izrekao uslovnu osudu apelantu za počinjeno krivično djelo.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što su redovni sudovi «u činjeničnom i pravnom smislu paušalno zaključili i zasnovali presude na pretpostavkama bez provedenog temeljitog dokaznog postupka».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije(vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović