Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2376/08 (R. H.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2376/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2376/08, rješavajući apelaciju Ramiza Harbinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Harbinje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000 186 od 19. juna 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-K-07-000 039 od 25. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Harbinja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, trenutno u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, podnio je 1. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000 186 od 19. juna 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-K-07-000 039 od 25. januara 2008. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-K-07-000 039 od 25. januara 2008. godine apelant je oglašen krivim za tri krivična djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant 5., 13. i 18. marta 2007. godine, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, ušao u tri sportske kladionice koje se nalaze u Sarajevu te, prijeteći radnicama nožem i šrafcigerom, uzeo i prisvojio iz kladionica ukupno 8.400,00 KM i dva mobilna telefona, te na taj način počinio tri krivična djela razbojništva. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu iskaza svjedoka Mirele Poturić, Amele Perva i Elmire Kostić (u daljnjem tekstu: oštećene), radnica sportskih kladionica u kojima je izvršeno razbojništvo, izvještaja o krim-tehničkoj pretrazi lica mjesta, fotodokumentacije i zapisnika o prepoznavanju osoba nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su oštećene preliminarno na osnovu fotoalbuma, zatim prilikom provođenja zakonske radnje prepoznavanja, kao i na glavnoj raspravi prepoznale apelanta kao izvršioca predmetnog krivičnog djela, čime je otklonjena svaka sumnja u tom pogledu. Pri tome, Kantonalni sud je naglasio da se iskazi oštećenih mogu dovesti u vezu u pogledu načina izvršenja krivičnih djela, budući da su sve tri radnje razbojništva izvršene na gotovo istovjetan način, uz prijetnju nožem i šrafcigerom, upotrebom istog rječnika, zaključavanjem oštećenih, što ukazuje da je postojao isti modus operandi za izvršenje tih djela i da se radi o istom izvršiocu.
3. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane Hariza Ćele i Sulejmana Memića, kod kojih je apelant radio nekoliko dana u martu 2007. godine na poslovima betoniranja, kao i svjedoka odbrane Nedžada Ćele i Mersudina Đenđušića, te njihove evidencije o prisutnosti apelanta na poslu kritičnih dana. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza tih svjedoka i njihovih evidencija o radu nije moguće tačno i pouzdano utvrditi vrijeme do kada je apelant radio, a što je u konkretnom slučaju od bitnog značaja, budući da su krivična djela izvršena u poslijepodnevnim časovima. Takođe, Kantonalni sud je naveo da iz istog razloga nije prihvatio ni apelantovo svjedočenje, koje je, po ocjeni suda, usmjereno na izbjegavanje krivične odgovornosti. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Kantonalni sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je ocijenio da je izrečene kazna srazmjerna težini krivičnog djela, okolnostima izvršenja i krivičnoj odgovornosti apelanta, kao i da će se izrečenom kaznom postići opšta i posebna svrha kažnjavanja.
4. Odlučujući o žalbama apelanta i kantonalnog tužioca protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-08-000 186 od 19. juna 2008. godine kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana, a žalba kantonalnog tužioca uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze u smislu člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, te da je u pobijanoj presudi naveo jasne razloge zašto je prihvatio, kao i zašto nije prihvatio iskaze pojedinih svjedoka. Po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je apelant na način kako je opisano u pobijanoj presudi počinio krivična djela razbojništava, o čemu je dao valjane razloge koje kao takve prihvata i taj sud. U pogledu odluke o kazni, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud dao prevelik značaj olakšavajućim okolnosti, a nedovoljan značaj otežavajućim okolnostima, zbog čega je preinačio prvostepenu odluku u tom dijelu.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da redovni sudovi nisu na isti način cijenili dokaze optužbe i odbrane, te da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na «ravnopravnost strana». Naime, apelant navodi da su redovni sudovi zanemarili iskaze svjedoka odbrane, «ozbiljnih i poslovnih ljudi» koji su potvrdili da u kritično vrijeme nije bio na lokalitetima gdje su počinjena krivična djela, te da su njihovi iskazi potkrijepljeni materijanim dokazima – evedencijom o prisutnosti na poslu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta, saslušao svjedoke optužbe i odbrane, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze svjedoka optužbe i u vezi s njima materijalne dokaze u spisu, kao i zašto nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane i apelanta. Ovakve zaključke prvostepenog suda je potvrdio i drugostepeni sud, izuzev u dijelu odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je apelantu uskraćena mogućnost da izvodi dokaze na isti način kako je to omogućeno optužbi ili da ispituje dokaze optužbe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi moglo voditi zaključku da je u konkretnom slučaju prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku ili da je dokazni postupak na bilo koji način zloupotrijebljen na štetu apelanta.
9. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović