Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2500/08 (K. A.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2500/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2500/08, rješavajući apelaciju Kadire Ališić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kadire Ališić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-

000 473 od 27. juna 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-06-000 258 od 28. novembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj R-75/05 od 26. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kadira Ališić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Liskovca, koju zastupa Momčilo Glamočanin, advokat iz Gradiške, podnijela je 12. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 473 od 27. juna 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000 258 od 28. novembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-75/05 od 26. septembra 2005. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj R-75/05 od 26. septembra 2005. godine odbijen je apelantičin prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu dvosobnog stana označenog kao putarska kuća u Liskovcu koji je u državnoj svojini i na kojem je nosilac prava raspolaganja AD «Kozaraputevi» Banjaluka (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača). U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantičin suprug bio zaposlen na radnom mjestu putara kod pravnog prednika protivnika predlagača sa kojim je 23. oktobra 1961. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana – putarske kuće na neodređeno vrijeme. Osnovni sud je naveo da je članom 4. navedenog ugovora određeno da je apelantičin suprug dužan da sa nadležnim organima zaključi ugovor o korištenju predmetnog stana kada se za to steknu uslovi. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantičin suprug preminuo 1975. godine, a da, u smislu člana 4. navedenog ugovora, nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana po Zakonu o stambenim odnosima. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 5. stav 1. i člana 9. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS» broj 11/00) kojima je propisano da se nosiocem stanarskog prava smatra lice koje je to pravo steklo prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, te da se može otkupiti stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo. Takođe, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH» broj 14/84) kojima je propisano da se u smislu tog zakona ne smatraju stanom stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde opštim aktom davaoca stana na korištenje, kao što su, između ostalog, stanovi za čuvare puteva. Imajući u vidu da apelantičin suprug i apelantica nisu stekli stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu Zakona o stambenim odnosima, te da predmetni stan spada u kategoriju namjenskih stanova, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu predmetnog stana u smislu člana 13. stav 3. Zakona o privatizaciji državnih stanova.

3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Gž-06-000 258 od 28. novembra 2006. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da je predmetni ugovor o korištenju stana zaključen 1961. godine , te da se stoga primjenjuju odredbe Zakona o stambenim odnosima («Službeni list FNRJ» broj 16/59). Međutim, Okružni sud je istakao da to ne utiče na pravilnost prvostepene odluke, budući da ni prema odredbama Zakona o stambenim odnosima iz 1959. godine apelantica nije mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu. Naime, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 54. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisano da pravo davanja na korištenje stanova u zgradama kazneno-popravnih domova, željezničkih stanica, čuvara pruga, čuvara puteva, kao i pravo davanja na korištenje stanova čije je korištenje vezano za vršenje službene funkcije u zgradi u kojoj je stan ima nosilac prava korištenja tih zgrada. Takođe, Okružni sud je naveo da je članom 54. stav 2. navedenog zakona propisano da je nosilac stanarskog prava na tim stanovima uvijek lice koje vrši službenu funkciju vezanu za zgradu u kojoj je stan i da se na njega ne primjenjuju odredbe člana 27. st. 2. i 3. tog zakona. Naime, Okružni sud je ukazao da je tim odredbama propisano da se bračni drug lica koje je zaključilo ugovor o korištenju stana takođe smatra nosiocem stanarskog prava, kao i da u slučaju smrti jednog bračnog druga, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava. Okružni sud je naveo da predmetni stan – putarska kuća potpada pod odredbe člana 54. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, te da apelantica nije mogla steći stanarsko pravo na tom stanu u smislu odredbi člana 27. st. 2. i 3. navedenog zakona. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da apelantica nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da stoga nema pravo na otkup tog stana u smislu odredbe člana 9. stav

1. Zakona o privatizaciji državnih stanova.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv drugostepenog rješenja, donio Rješenje broj 118-0-Rev-07-000 473 od 27. juna 2008. godine kojim je revizija odbijena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da iz samog naziva objekta – putarska kuća, ugovora o korištenju stana, kao i činjenice da je u vrijeme zaključenja tog ugovora apelantičin suprug bio zaposlen kao putar kod pravnog prednika protivnika predlagača proizlazi da je predmetni stan namjenjen za vršenje službene dužnosti putara. Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme smrti apelantičinog supruga bio na znazi Zakon o stambenim odnosima – prečišćeni tekst («Službeni list SFRJ» broj 11/66) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, i to odredbe člana 40. stav 2. u vezi sa članom 18. st. 2. i 3. navedenog zakona, koji imaju ista rješenja kao i zakon na koji se pozvao drugostepeni sud. Stoga je Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana u smislu člana 13. stav 3. u vezi sa članom 9. stav 1. i članom

10. Zakona o privatizaciji državnih stanova, a da je «drugo pitanje prava [apelantice] da sa protivnikom zaključi ugovor o zakupu stana u putarskoj kući na neodređeno vrijeme, što će zavisiti od toga da li su ispunjeni uslovi» koji su predviđeni zakonom.

5. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, bili dužni primijeniti Zakon o privatizaciji državnih stanova, budući da predmetni stan «spada u kategoriju državnih stanova».

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljana ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2500/08 (K. A.) | Sudska praksa | Aktio