Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2322/08 (V. Č.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2322/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2322/08, rješavajući apelaciju Vedada Čengića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vedada Čengića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 K 006135 08 Kz od 7. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 K 006135 08 K od 16. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vedad Čengić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, podnio je 25. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 K 006135 08 Kz od 7. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 K 006135 08 K od 16. aprila 2008. godine. Općinski sud je 2. septembra 2010. godine dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj 45 0 K 006135 08 K.
2. Presudom Općinskog suda broj 45 0 K 006135 08 K od 16. aprila 2008. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant prilikom izjašnjavanja o krivnji kod sudije za prethodno saslušanje dao izjavu kojom je priznao krivnju za predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je prilikom razmatranja apelantove izjave o priznanju krivnje utvrdio da je do izjave o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumjevanjem, kao i da je apelant upoznat o mogućim posljedicama priznanja krivnje. S obzirom da je u spisu postojalo dovoljno dokaza o krivnji optuženog (zapisnik o uviđaju, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnici o saslušanju svjedoka), Općinski sud je naveo da prihvatio apelantovu izjavu o priznanju krivnje, te oglasio apelanta krivim za predmetno krivično djelo.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 45 0 K 006135 08 Kz od 7. jula 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio apelantovu izjavu o priznanju krivnje, budući da su izjava o krivnji i izjava o priznanju krivnje date u skladu sa odredbama čl. 244. i 245. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvostepeni sud na glavnom pretresu poučio apelanta o njegovim pravima u smislu odredbi čl. 273. i
274. ZKP, te da su stoga neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom pravcu. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakšavajuće okolnosti pri izricanju krivičnopravne sankcije. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da je pravilno zaključio da će se svrha kažnjavanja postići upravo izrečenom kaznom zatvora.
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je «prevarom od strane Kantonalnog tužilaštva priznao krivnju i nije angažovao branioca». Naime, apelant navodi da je dao izjavu o priznanju krivnje i da nije angažovao branioca iz razloga što mu je Kantonalno tužilaštvo obećalo da će mu biti izrečena uslovna osuda za predmetno krivično djelo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da iz spisa Općinskog suda broj 45 0 K 006135 08 K proizlazi da su sudija za prethodni postupak, prilikom apelantovog izjašnjenja o krivnji, kao i predsjednik vijeća, prilikom razmatranja apelantove izjave o priznanju krivnje, poučili apelanta o pravu da uzme branioca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u oba slučaja u postupku pred sudom izjavio «da neće angažovati branioca u predmetnom postupku. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant na ročištu na kojem se razmatrala njegova izjava o priznanju krivnje izjavio «da je izjavu o priznanju krivnje dao dobrovoljno, svjesno, sa razumijevanjem i bez prinude». Osim toga, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da predmetni prigovor istakne u žalbi protiv prvostepene presude, te na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu da se o tom prigovoru izjasni. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović