Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-535/08 (TP «Elektra»)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-535/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 535/08, rješavajući apelaciju TP «Elektra», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija TP “Elektra” podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-

000 686 od 9. novembra 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Pž-400/03 od 23. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj Ps-19/00 od 12. maja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. TP «Elektra» (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjoj Luci, koga zastupa direktor Ilijas Ćorović, a svi zastupani od strane zajedničke advokatske kancelarije Marice Đukanović i Mile Kovačevića, podnio je 13. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 686 od 9. novembra 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-400/03 od 23. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-19/00 od 12. maja 2003. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj Ps-19/00 od 12. maja 2003. godine u cijelosti odbio apelanta sa njegovim tužbenim zahtjevom od 17. aprila 2000. godine, da se obaveže DTP «Veletrgovina» sa sjedištem u Gradiški (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati iznos od 39.993,05 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima spora. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je kao nesporno utvrdio da su parnične stranke bili dugogodišnji poslovni partneri, te da apelant svoj tužbeni zahtjev temelji na isporuci robe tuženoj u 1992. godini. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da su u toj godini parnične stranke poslovno sarađivale te da je prema računima br. 105/92, 106/92, 107/92, 108, 109, 110, 111, 112, 113 i 114 apelant isporučio tuženoj određenu količinu robe i to prvenstveno bijele tehnike, ukupne vrijednosti 200.000 tadašnjih DM.

3. Osnovni sud je usvojio prigovor zastare potraživanja tužene, te se pozvao na odredbu člana

374. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Dalje navodi da je obligaciono pravni odnos između parničnih stranaka nastao u 1992. godini, a apelant je podnio tužbu 17. aprila 2000. godine, pa shodno tome Osnovni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zastari potraživanja, te je stoga apelanta i odbio sa njegovim tužbenim zahtjevom. Iako je direktor apelanta isticao da tužbu nije ranio podnio zbog straha za svoju sigurnost, sud je mišljenja da je isti imao mogućnost od zaključenja Dejtonskog mirovnog sporazuma pa nadalje, da u zakonskom roku podnese tužbu kako bi zaštitio svoja prava.

4. Okružni sud je presudom broj Pž-400/03 od 23. decembra 2005. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Prvostepeni sud je prema mišljenju Okružnog suda, pravilno postupio kada je usvojio prigovor zastarjelosti potraživanja. Okružni sud je naveo da je apelant mogao podnijeti tužbu odmah nakon ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti počev od 19. juna 1996. godine i time dovesti do prekida zastarjelosti. Okružni sud je ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi da zakonski zastupnik apelanta nije smio podnijeti tužbu protiv tužene zbog sigurnosnih razloga, jer je mogao lično ili putem punomoćnika da ustane tužbom sve do 19. juna 1999. godine kada je nastupila zastarjelost, računajući trogodišnji rok zastarjelosti od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti. Takođe, dalje je naglasio da se tvrdnje apelanta da bi rok zastarjelosti trebalo računati od dana sravnjenja, dugovanja i potraživanja stranaka koje je vršeno u toku 1998. godine u Gradišci, ne mogu prihvatiti jer o sravnjenju na koje se apelant poziva ne postoji nikakva pisana dokumentacija.

5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-000 686 od 9. novembra 2007. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda Pž-400/03 od 23. decembra 2005. godine. Vrhovni sud je ocijenio da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Takođe, Vrhovni sud je naveo da shodno odredbi člana 361. stav 1. ZOO zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakon za pojedine slučajeve nije šta drugo propisao. Dakle, zastarjelost je počela teći prvi dan poslije dospjelosti potraživanja apelanta, a rat koji je počeo na prostorima Bosne i Hercegovine u toku 1992. godine u pogledu uticaja na tok roka zastarjelosti za apelanta je imao karakter nesavladive prepreke iz člana 383. ZOO, zbog koje on nije mogao sudskim putem tražiti ispunjenje obaveze tužene i zbog koje prepreke je došlo do zastoja zastarijevanja.

6. Vrhovni sud je naglasio da je rat na području Republike Srpske završen ukidanjem ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti odlukom Narodne skupštine Republike Srpske koja je donesena i stupila na snagu 19. juna 1996. godine, kada više nije bilo prepreka za podizanje tužbe. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da su sudovi pravilno kao rok zastarjelosti spornog potraživanja uzeli rok iz člana 374. ZOO od tri godine, pa kako je među parničnim strankama nesporno da su sva sporna potraživanja među njima dospjela u toku 1992. godine, a tužba je podnesena 17. aprila 2000. godine, osnovano su nižestepeni sudovi usvojili prigovor zastarjelosti potraživanja.

7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-535/08 (TP «Elektra») | Sudska praksa | Aktio