Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-818/08 (S. Č.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Otpremnina
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 180
- Zakon o radu · čl. 168
- Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 28
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-818/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 818/08, rješavajući apelaciju Stanka Čolaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanka Čolaka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
2653/05 od 23. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-284/03-A od 25. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanko Čolak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, koga zastupa Rajko Ćužić, advokat iz Mostara, podnio je 14. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2653/05 od 23. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-284/03-A od 25. jula 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj PR-284/03-A od 25. jula 2005. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev pa je Federacija BiH, Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) obavezana da apelantu isplati na ime otpremnine iznos od 1.239,00 KM, te da mu naknadi troškove spora u iznosu od 2.369,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude, dok je sa viškom potraživanja otpremnine preko dosuđenog iznosa, odbijen. Stavom dva izreke presude odbijen je ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tužena isplati iznos od 1.648,00 KM, na ime neisplaćene razlike plata za period od decembra 1999. godine do oktobra 2000. godine, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene, te da je preveden u rezervni sastav radi odlaska u penziju, rješenjem tužene broj 04-34-4-16-M-173/00 od 4. oktobra 2000. godine. Takođe, Općinski sud dalje navodi da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant u spornom periodu primao prvi dio plate, dok je drugi dio u procentu od 20% do 40% ostao neisplaćen, a razlika iznosi 1.648,00 KM. Općinski sud je utvrdio da je apelant ostvario pravo na penziju rješenjem Zavoda MIO/PIO od 1. oktobra 2000. godine, a osnov za obračun penzije je bila plata u iznosu od 516,00 KM, na koji iznos su uplaćeni doprinosi. Dalje, iz provedenih dokaza, posebno iz obavijesti tužene od 27. aprila 2005. godine, proizilazi da apelantu nije isplaćena otpremnina prilikom prvog penzionisanja (na osnovu rješenja tužene od 16. februara 1999. godine, koje je stavljeno van snage rješenjem tužene od 4. oktobra 2000. godine). Općinski sud je istakao da su prava iz radnog odnosa, plate i druge naknade uređena odredbama Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon) koji se prema članu 168. stav 4. primjenjuje na pripadnike oružanih snaga tužene. Takođe je naveo da Zakon o radu Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o radu) predviđa da se plata zaposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom i ugovorom o radu. Nadalje, prema članu 128. Zakona, službeniku pripada otpremnina u visini tri plate ostvarene u mjesecu koji je prethodio penzionisanju, pa kako je apelant ostvario platu u iznosu od 413,00 KM za oktobar 2000. godine, djelimično je udovoljeno njegovom zahtjevu za isplatu otpremnine te mu je dosuđen iznos od 1.239,00 KM, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva odbijen.
4. Općinski sud je ukazao da je tužena, Privremenim pravilnikom o platama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik) od 21. maja 1998. godine, propisala uslove za utvrđivanje plata i drugih novčanih primanja. Dalje, Općinski sud navodi da je tužena Privremeni pravilnik koristila pri utvrđivanju visine plate i priznaje ga kao jedini valjan opći akt prema kome se plata utvrđuje i isplaćuje, obzirom da je potpisan od strane ministra i zamjenika ministra kako je to i propisano u odredbi člana 28. stav 2. Zakona o odbrani Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 15/96), u kojoj je navedeno da ministar odbrane u saglasnosti sa zamjenikom ministra odbrane donosi propise za koje je ovlašten. Općinski sud je pojasnio da je donošenje pravilnika za utvrđivanje visine plate vojnih lica i namještenika ministarstva u nadležnosti ministra, pa je shodno tome Privremeni pravilnik od 21. maja 1998. godine donesen na zakonom propisan način i mogao je biti osnov za određivanje visine plate i ostalih potraživanja apelanta iz radnog odnosa, za razliku od Pravilnika o platama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u Hrvatskom vijeću odbrane (u daljnjem tekstu: Pravilnik) od 19. novembra 1998. godine, koji nije potpisan od strane ministra i zamjenika ministra odbrane, pa u skladu s tim, nije obavezivao tuženu prilikom obračuna plate. Općinski sud je konstatirao da je tužena primjenom Privremenog pravilnika od 21. maja 1998. godine na zakonit način izvršila obračun i isplatu plate i da je neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom razlike plate, zbog čega je odbijen ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva.
5. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu navodeći da je tužena podneskom od 27. aprila 2005. godine priznala tužbeni zahtjev, a što je prvostepeni sud bio dužan cijeniti, te da je prvosteperni sud pogrešno utvdio da je Privremeni pravilnik od 21. maja 1998. godine donesen na zakonom propisan način i mogao biti osnov za određivanje visine plate i ostalih potraživanja apelanta iz radnog odnosa.
6. Kantonalni sud je donio presudu broj broj Gž-2653/05 od 23. novembra 2007. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan žalbeni navod da je tužena podneskom od 27. aprila 2005. godine priznala tužbeni zahtjev, a što je sud bio dužan cijeniti, te da iz sadržaja navedenog podneska ne proizilazi da tužena priznaje tužbeni zahtjev, da bi sud mogao donijeti presudu na osnovu člana 180. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06).
7. Kantonalni sud je istakao da su sredstva za isplatu plata i drugih naknada u budžetu tužene planirana prema Privremenom pravilniku od 21. maja 1998. godine, te je prema tome tužena, u smislu odredbi iz člana 164. Zakona i člana 68. Zakona o radu, bila dužna isplatiti zaposlenicima platu u visini predviđenoj Privremenim pravilnikom od 21. maja 1998. godine. Kantonalni sud je utvrdio da bi isplata razlike plata, do visine predviđene Pravilnikom od 19. novembra 1998. godine, proizilazila iz zaključenog Sporazuma između tužene i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći tuženoj, samo u slučaju postupanja po navedenom Sporazumu, odnosno, da su navedena sredstva, u potrebnom iznosu, uplaćena na račun tužene i da su bila raspoloživa. Kantonalni sud je na kraju istakao da kako iz provedenih dokaza ne proizilazi da su dodatna sredstva, na ime finansijske pomoći, na računu tužene i da su ista raspoloživa, to ne postoji ni obaveza za isplatu razlike plata iz dodatnih sredstava za sporni period.
8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i «namjerno» pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da sud ne priznaje priznanje tužene u pogledu neisplaćenih plata i otpremnine, te da su mu ustavna prava povrijeđena jer su mu zatezne kamate na dospjeli dug dosuđene od dana presuđenja. Apelant takođe navodi da su sudovi sudili pristrasno i diskriminirajuće jer ne priznaju Pravilnik od 19. novembra 1998. godine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koja se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant, između ostalog, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. Nadalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nepristrasnim sudom jer su «sudovi bili pristrasni». U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazlažio niti ponudio dokaze koji bi ukazali da je sud ili određeni konkretni sudija bio pristrasan i u čemu se ta pristrasnost ogleda, osim što je paušalno istakao ovaj navod. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode ne postoji opravdan zahtjev, budući da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na nepristrasna sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu aplelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
15. U odnosu na navode apelanta o povredi ustavnih prava zbog dosuđenih zateznih kamata od dana presuđenja, Ustavni sud primjećuje da prvostepena presuda ne navodi od kada teku kamate, nego sadrži formulaciju «sa pripadajućim zakonskim kamatama». Apelant ove navode nije iznio u žalbi pred drugostepenim sudom, već ih je iznio prvi put pred Ustavnim sudom. Samim tim, apelant nije omogućio redovnim sudovima da raspravljaju o tom pitanju. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-2424/06 od 18. oktobra 2007. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ). Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da i u odnosu na ove navode ne postoji opravdan apelantov zahtjev.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović