Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-820/08 (P. R.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-820/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 820/08, rješavajući apelaciju Petra Rosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Rosića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pžp-07-000 893 od 11. decembra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-Pr-06-001717-XI od 22. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Rosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 14. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-07-000 893 od 11. decembra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-06-001717-XI od 22. oktobra 2007. godine.

2. Osnovni sud je donio rješenje broj 071-0-Pr-06-001717-XI od 22. oktobra 2007. godine kojim je apelanta oglasio krivim što je počinio prekršaj iz člana 38. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOOBS) kojim je propisano da „vozač koji namjerava da na putu izvrši neku radnju vozilom (pomjeranje vozila udesno ili ulijevo, mijenjanje saobraćajne trake, preticanje, obilaženje, zaustavljanje, skretanje udesno ili ulijevo, polukružno okretanje, vožnja unazad i slično) smije da otpočne takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može da učini bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pri tom računa o položaju vozila i o pravcu i brzini kretanja“. Osnovni sud je, na osnovu člana 227. st. 1. i 2. tačke 4. ZOOBS-a uz primjenu člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima, apelanta kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM, te ga je obavezao i da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelant, 20. decembra 2005. godine, pod okolnostima precizno opisanim u izreci rješenja, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu kada je izvršio preticanje transportnog motornog vozila, koje je bilo zauzelo takav položaj da se sa sigurnošću moglo zaključiti da ima namjeru izvršiti skretanje ulijevo, pa je tom prilikom došlo do kontakta sa navedenim transportnim motornim vozilom. Ovakvo činjenično stanje Osnovni sud je utvrdio na osnovu uvida u spis predmeta, crteža lica mjesta saobraćajne nezgode i iz iskaza svjedoka–policajca koji je izvršio uviđaj nakon saobraćajne nezgode. Dalje, Osnovni sud je istakao da nije uvažio prijedlog apelanta za suočenje između podnosioca zahtjeva, drugog učesnika saobraćajne nezgode i apelanta, s obzirom da je suočenje predviđeno kao mogućnost koju radnju sud preduzima samo onda ako na osnovu izvedenih dokaza i već utvrđenih činjenica ocijeni to potrebnim radi utvrđivanja činjeničnog stanja. U vezi s naprijed navedenim, Osnovni sud je nesporno utvrdio, nakon provedenog dokaznog postupka da je apelant učinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, te kako suočenje nije obligatorna procesna radnja Osnovni sud istu nije proveo u konkretnom slučaju. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da su se u radnjama apelanta ostvarila bitna obilježja bića prekršaja iz člana 38. stav 1. ZOOBS.

4. Okružni sud je donio rješenje broj 011-0-Pžp-07-000 893 od 11. decembra 2007. godine kojim je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud na osnovu izvedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje vezano za predmetnu saobraćajnu nezgodu. Nadalje je Okružni sud istakao da su neosnovani žalbeni navodi da se saobraćajna nezgoda dogodila na način kako je apelant opisuje, jer se postavlja pitanje iz kojih je razloga apelant napustio mjesto saobraćajne nezgode i zašto je vozilo kojim je upravljao ostavio izvan mjesta događaja. U vezi s tim, Okružni sud je cijeneći sve provedene dokaze i bitnu činjenicu da je apelant napustio mjesto saobraćajne nezgode, a vozilo odvezao na drugo mjesto, te se potom i sam udaljio od vozila, zaključio da su se u apelantovim radnjama u svemu stekla obilježja navedenog prekršaja, pa je prvostepeno rješenje doneseno uz pravilnu primjenu materijalnog prava i to odredaba člana 227. st. 1. i 2. tačka 4. i člana 38. stav 1. ZOOBS.

5. Okružni sud je također istakao da su neosnovani apelantovi navodi da Osnovni sud nije angažovao vještaka saobraćajne struke radi detaljnog utvrđivanja činjeničnog stanja, jer sam apelant nije prilikom davanja svoje izjave pred Osnovnim sudom 29. maja 2007. godine tražio angažovanje pomenutog vještaka, a prema tada važećem Zakonu o prekršajima Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 12/94, 16/95 i 21/96; u daljnjem tekstu: ZOP), a što je slučaj i po novom ZOP («Službeni glasnik RS» broj 34/06), sud ne angažuje vještaka, nego to čini na prijedlog stranaka, ukoliko smatra da za to postoji potreba.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska Konvencija). Apelant navodi da redovni sudovi nisu utvrdili pravo činjenično stanje, mada je on na isto ukazivao, slijedom čega su donijeli odluke kojima je nezadovoljan, te da su bili pristrasni. U suštini, apelantovo nezadovoljstvo je zasnovano na činjenici što mu nije omogućeno da se suoči sa podnosiocem prekršajne prijave i drugim učesnikom saobraćajne nezgode pred Osnovnim sudom, te na tome što Osnovni sud nije odredio vještačenje saobraćajne nezgode putem vještaka saobraćajne struke.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao da je, sa stanovišta sudske prakse Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), «krivična optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalifikovano kao prekršaj može ipak, pokrenuti pitanje «krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-600/04 od 17. februara 2005. godine, st. 20-21).

9. U konkretnom slučaju radi se o primjeni ZOOBS, koji ima za cilj, između ostalog, osigurati bezbjednost saobraćaja na putevima i sankcioniranje određenih ponašanja u saobraćaju, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Ustanovljavanje odgovornosti u ovom slučaju zasnovano je na odluci da je apelant počinio prekršaj iz člana 38. stav 1. ZOOBS, čime je ugrozio sigurnost saobraćaja. Za učinjeni prekršaj apelantu je izrečena novčana kazna. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «krivične optužbe» iz člana 6. stav 1. Europske konvencije.

10. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nepristrasnim sudom jer su «sudovi bili pristrasni». U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazlažio niti ponudio dokaze koji bi ukazali da je sud ili određeni konkretni sudija bio pristrasan i u čemu se ta pristrasnost ogleda, osim što je paušalno istakao ovaj navod. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode ne postoji opravdan zahtjev, budući da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na nepristrasan sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u ovom dijelu aplelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

12. U odnosu na navode apelacije o kršenju prava na pravično suđenje zaštićeno članom 6. stav 3.d) koji se zasnivaju na tome da apelantu nije bilo omogućeno da se suoči sa podnosiocem prekršajne prijave i drugim učesnikom saobraćajne nezgode, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud po diskrecionoj ocjeni zaključio da nema potrebe za suočenjem. U vezi s naprijed navedenim, Osnovni sud je dao razloge zbog kojih nije uvažio prijedlog apelanta za suočenje između podnosioca zahtjeva, drugog učesnika saobraćajne nezgode i apelanta. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode ne postoji opravdan zahtjev, budući da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu aplelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

13. U vezi sa ostalim apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da Osnovni sud nije odredio da se provede vještačenje da bi detaljno utvrdio činjenično stanje, što je po apelantovom mišljenju dovelo do povrede njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da sam apelant nije prilikom davanja svoje izjave pred Osnovnim sudom 29. maja 2007. godine tražio angažovanje vještaka saobraćajne struke, a prema tada važećem ZOP-u, sud ne angažuje vještaka, nego to čini na prijedlog stranaka, ukoliko smatra da za to postoji potreba. Apelant se, dakle, svojim propustom da predloži provođenje vještačenja u prvostepenom postupku lišio mogućnosti da izvede dokaze za koje smatra da bi mogli biti u njegovu korist. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-820/08 (P. R.) | Sudska praksa | Aktio