Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-858/08 (N. N.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-858/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 858/08, rješavajući apelaciju Nade Nikolić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Nikolić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-
000 642 od 4. januara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-825/05 od 20. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića podnijela je 17. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 642 od 4. januara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-
825/05 od 20. marta 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Tesliću broj P-18/02 od 3. augusta 2005. godine obavezani su tuženi Općina Teslić, Skupština općine i Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove (u daljnjem tekstu: prvotužena) i JP «Izgradnja» Teslić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantici solidarno osiguraju – sagrade ili kupe dvosoban stan koji će u svemu odgovarati dvosobnom stanu koji se nalazio u Tesliću, u ulici Aleksandra Rajkovića broj 6, u roku od 90 dana od dana pravosnažnosti presude, te da joj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 6.556,00 KM, u roku od 90 dana od dana pravosnažnosti presude, a sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Prvostepeni sud je nakon ocjene izvedenih dokaza našao nespornim da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, u kojem je živjela sa mužem Branislavom Nikolićem. Kako je njen suprug umro 2000. godine, to je ona, u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima – Prečišćeni tekst («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 12/99 i 31/99; u daljnjem tekstu: ZOSO), ostala kao jedini nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Osnovni sud je utvrdio kao nesporno i to da se apelantica iz predmetnog stana iselila zajedno sa mužem 1993. godine u stan koji joj je dodijelio Centar za socijalni rad i predškolsko obrazovanje i vaspitanje Teslić, kao pravni prednik Centra za socijalni rad u Tesliću, rješenjem od 17. septembra 1993. godine, a koji je dodijeljen na «privremeno korištenje». Osnovni sud je istakao da je razlog apelanticinog iseljenja iz spomenutog stana 1993. godine taj što je isti stan bio izložen čestom granatiranju, a stan u koji je uselila sa mužem je bio sigurniji. Također, Osnovni sud je nesporno utvrdio da je apelantica deložirana iz «privremeno dodijeljenog stana» na osnovu Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske od 2. marta 2000. godine, te da je zgrada u kojoj je apelantica sa svojim mužem imala stan i bila nosilac stanarskog prava srušena na osnovu odobrenja Općinskog sekretarijata za privredu, prostorno i društveno planiranje od 15. septembra 1999. godine i urbanističke saglasnosti istog organa od 17. septembra 1998. godine i saglasnosti ODP DI «Borja» Teslić od 27. jula 1999. godine, kao vlasnika navedenog stana. Dalje, prvostepeni sud je naveo da se na konkretni slučaj trebaju primijeniti odredbe člana 18. Zakona o eksproprijaciji («Službeni glasnik RS» br. 8/96, 9/96, 15/96 i 64/04; u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji), a prema kojima je nosiocu stanarskog prava u ekspropriranoj zgradi, odnosno stana kao posebnog dijela zgrade, korisnik eksproprijacije dužan prije rušenja zgrade osigurati korištenje drugog odgovarajućeg stana u državnoj svojini sa pravima zakupca na neodređeno vrijeme. Kako je apelantica ostala nakon smrti muža kao jedini nosilac stanarskog prava, to joj, u smislu člana 19. ZOSO-a, pripada pravo na to da joj tužena lica osiguraju drugi stan. Osnovni sud je mišljenja da su tuženi bili u obavezi da apelantici osiguraju drugi odgovarajući stan jer je zgrada u kojoj se nalazio stan srušena po odobrenju vlasnika i nadležnih organa Općine Teslić.
4. Presudom Okružnog suda broj Gž-825/05 od 20. marta 2006. godine uvažena je žalba prvotužene i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu, dok je u preostalom dijelu pobijana presuda u odnosu na drugotuženog potvrđena. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da je drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrdio prvostepeni sud, pa je zaključio da je u konkretnom slučaju apelantica, ne zbog rušenja zgrade po nalogu organa Općine Teslić nego zbog svoje sigurnosti, 1993. godine preselila u drugi stan sa namjerom da u njemu zastalno ostane i ostvari pravo na trajno korištenje tog stana. Dalje, drugostepeni sud je istakao da iz priloženih isprava u spisu proizlazi da se po okončanju ratnih dejstava apelantica nije obraćala sudu, a ni prvotuženoj da joj se na osnovu stanarskog prava na stanu u ulici Aleksandra Rajkovića broj 6 osigura drugi stan, nego je, naprotiv, vodila sudski spor za dokazivanje trajnog prava korištenja na stanu koji joj je dodijeljen na «privremeno korištenje», a što nije dokazala. Također, Okružni sud je utvrdio da u vrijeme donošenja rješenja nadležnih organa Općine Teslić apelantica nije stanovala u predmetnom stanu, niti je u vrijeme donošenja istih rješenja postojala zgrada sa apelanticinim stanom.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 642 od 4. januara 2008. godine apelanticina revizija je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da na osnovu provedenih dokaza proizlazi da je predmetna zgrada «propala» zbog nekorištenja i neodržavanja, te da je apelantica stan napustila zbog loših uvjeta i dotrajalosti, s tim što su tom napuštanju doprinijeli i razlozi sigurnosti zbog padanja granata. Vrhovni sud je istakao da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazio u toj zgradi, te da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasnički interes koji predstavlja ekonomsku vrijednost. Naime, ono u sebi sadrži i neka od vlasničkopravnih ovlaštenja (pravo korištenja i posjedovanja), te se zato spomenuto pravo, kao i ostala prava vlasništva, gubi, između ostalog, i propašću stvari, u smislu odredbe člana 47. stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. od 6/80 do 36/90, te «Službeni glasnik RS» broj 38/93). Vrhovni sud je utvrdio da, kako 1999. godine nije više postojala ni zgrada ni predmetni stan, apelantica objektivno nije mogla ostvariti nikakvo pravo na stvari (stanu) koja ne postoji i zato se nije mogla primijeniti odredba člana 18. Zakona o eksproprijaciji.
6. Također, Vrhovni sud je istakao da je apelantica zajedno sa suprugom dobrovoljno napustila predmetni stan i prihvatila stan koji joj je dodijeljen znajući za status tog stana, te da je vodila spor tokom kojeg je nastojala dokazati da ima pravo na trajno korištenje tog drugog stana i na taj način se dobrovoljno opredijelila da trajno prestane koristiti stan u zgradi koja je kasnije, zbog starosti i nekorištenja, srušena. Dakle, razlog da apelantica prestane koristiti raniji stan nije bilo napuštanje uzrokovano ratom nego dobrovoljno prihvatanje drugog stana i dobrovoljno napuštanje ranijeg i prepuštanje istog razornom dejstvu vremena i nebrige, što znači da je apelanticina svijest bila usmjerena ka tome da svojstvo nosioca stanarskog prava i prava na dom ostvaruje na tom drugom stanu koji joj je dodijeljen 1993. godine. Na kraju, Vrhovni sud je naveo da je tačno da je odredbom člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik RS» broj 72/07; u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) propisano da su nosiocu stanarskog prava čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, grad, odnosno općina dužni, u roku od osam godina od dana stupanju na snagu tog zakona, omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je ocijenio da tokom postupka nije dokazano da je uništenje zgrade, u kojoj se nalazio sporni stan, uzrokovano ratom, te da je nesporno da je navedena zgrada bila u lošem stanju i prije rata, a da je konačno uništena uslijed toga što je bila napuštena, izložena dejstvu vremenskih nepogoda i jer se o njoj niko nije starao.
7. Apelantica se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su u predmetnom postupku učinjene povrede odredaba Zakona o privatizaciji.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su Okružni i Vrhovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović