Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-852/08 («Jahorina osiguranje» AD Pale, F. B.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-852/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 852/08, rješavajući apelaciju «Jahorina osiguranja» AD Pale, Filijala Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Jahorina osiguranja» AD Pale, Filijala Brčko, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-GžP-07-000017 od 7. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Jahorina osiguranje» AD Pale, Filijala Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa direktor Novak Šolaja, podnijelo je 18. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-GžP-07-000017 od 7. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.58/05-I od 2. decembra 2005. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice Milke Đukanović iz Novog Sada (u daljnjem tekstu: tužiteljica), kojim je tražila da se izmijeni Presuda Općinskog suda u Novom Sadu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-7249/91 od 22. decembra 1998. godine, koja je priznata Rješenjem Osnovnog suda broj R-96/03 od 6. juna 2003. godine, ispravljenim rješenjem od 4. jula 2003. godine, i apelant obaveže da joj na ime trajnog gubitka njene radne sposobnosti plaća rentu u iznosu od 700,00 KM mjesečno počevši od 31. januara 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, sve uz zakonsku zateznu kamatu.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je članom 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica («Službeni list SFRJ» broj 24/76; u daljnjem tekstu: Zakon), koji je bio na snazi i u primjeni u vrijeme nastanka štetnog događaja, 24. juna 1990. godine, bilo utvrđeno da se obaveza zajednice osiguranja (organizacije za osiguranje) po osnovu ugovora o osiguranju korisnika, odnosno vlasnika motornog vozila o odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, ocjenjuje prema ugovorenoj osiguranoj sumi, odnosno da zajednica osiguranja odgovara za naknadu štete najviše do visine ugovorene svote osiguranja, a najniže svote osiguranja, na koju se osiguranje mora ugovoriti, prema članu 53. Zakona, propisivalo je tadašnje Savezno izvršno vijeće (u daljnjem tekstu: SIV). U konkretnom slučaju, Osnovni sud je istakao da je, prema vještačenju koje je izvršio Ekonomski institut iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: Ekonomski institut), visina osigurane sume prema odluci SIV-a iz 1990. godine bila 1.000.000,00 tadašnjih dinara ili izraženo u konvertibilnim markama 142.857,14 KM i da je isplatom materijalne i nematerijalne štete zajedno sa revalorizacijom i zateznim kamatama apelant 16. septembra 2004. godine isplatio tužiteljici iznos od 258.925,11 KM, odnosno da je ranijim isplatama svih vidova štete iz istog štetnog događaja, uključujući i rentu, bez obračunatih zateznih kamata, apelant isplatio ukupan iznos od 156.566,40 KM i da je time iscrpljena suma osiguranja i više od limita za iznos od 13.709,26 KM.
4. Apelacioni sud je uvažio tužiteljicinu žalbu i prvostepenu presudu ukinuo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 284. stav 2. tačka 6. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06), a rasprava je zakazana pred Apelacionim sudom. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-GžP-07-000017 od 7. decembra 2007. godine djelimično je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev tako što je apelant obavezan da joj umjesto iznosa od 400,00 dinara, dosuđenog ranijom sudskom odlukom, plaća iznos od 400,00 KM mjesečno, jer je drugostepeni sud ocijenio da tužiteljica ima pravo na povećanje ranije dosuđene rente zbog promijenjenih okolnosti bez obzira na sumu osiguranja, koja se mogla ocijeniti samo kada se prvi put dosuđivala ukupna šteta, pa i renta, iz predmetnog štetnog događaja u postupku u kojem je učestvovao i apelantov osiguranik.
5. U obrazloženju presude drugostepeni sud je istakao da je apelantova odgovornost izvedena iz odgovornosti osiguranika, odnosno vlasnika motornog vozila, za štetu koja je upotrebom osiguranog vozila prouzrokovana trećim osobama i uvjetovana je ne samo u pogledu postojanja štete već i u pogledu njenog obima i postojanjem odgovornosti samog osiguranika, jer naknada iz osiguranja od odgovornosti i jeste namijenjena upravo oštećenoj osobi, a ne osiguraniku, dok se odnos apelanta koji je naknadio štetu i osiguranika koji je kriv ne tiče oštećene i rješava se u postupku između apelanta i osiguranika. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da tužiteljica, u skladu sa odredbom člana 196. Zakona o obligacionim odnosima, ima osnovano pravo zahtijevati povećanje dosuđene rente jer je navedenom odredbom dopuštena mogućnost ispravljanja visine novčane rente kada se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke. Dakle, okolnost da bi tužiteljica sada imala mogućnost da ostvari znatno veći iznos zarade od okvirnog iznosa zarade koju je Općinski sud imao u vidu prilikom dosuđenja rente opravdava izmjenu ranije odluke popravljanjem materijalne štete zbog trajnog gubitka sposobnosti za rad, nesposobnosti za samostalan život i umanjenja životne sposobnosti od 100%.
6. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u očigledno proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno ZOO-a, te u pristranosti sudova.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud smatra da osporena presuda ne sadrži elemente proizvoljnosti, nego, upravo suprotno, da obrazloženje osporene presude sadrži jasne i argumentirane razloge za takvu presudu. Konkretno, sud je utvrdio da tužiteljica ima osnovano pravo zahtijevati povećanje dosuđene rente, shodno relevantnoj odredbi člana 196. ZOO-a. Shodno navedenom, a imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, tj. da Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neosnovani.
11. Dalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nepristranim sudom jer je «sud bio pristran». U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazložio niti ponudio dokaze koji bi ukazali na to da je sud ili određeni konkretni sudija bio pristran i u čemu se ta pristranost ogleda, osim što je paušalno istakao ovaj navod. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode ne postoji opravdan zahtjev budući da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na nepristran sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović