Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-742/08 (E. F.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 174
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-742/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 742/08, rješavajući apelaciju Envera Fejzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Fejzića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-
07-000 250 od 29. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-K-07-000042 od 13. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Fejzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 5. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-07-000 250 od 29. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-K-07-000042 od 13. juna 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 041-0-K-07-00042 od 13. juna 2007. godine apelant je proglašen krivim što je počinio krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 174. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 35/03, 37/03, 56/03 i 15/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu je za navedeno krivično djelo izrečena uvjetna osuda, tako da je utvrđena kazana zatvora u trajanju od četiri mjeseca, a koja se neće izvršiti ako apelant za vrijeme od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Ujedno, apelant je obavezan da sudu naknadi troškove krivičnog postupka i to za vještačenje iznos od 355,50 KM, za svjedoke iznos od 35,00 KM i na ime paušala iznos od 50,00 KM, a Husnija Fejzić (u daljnjem tekstu: oštećeni) upućen je na parnicu sa imovinskopravnim zahtjevom.
3. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju proizlazi da je prekršajni postupak, koji je pokrenut protiv osumnjičenih H. F. i N. F. zbog sumnje da su počinili prekršaj iz člana 3. tačka 2, odnosno člana 3. tačke 3. i 4. Zakona o javnom redu i miru, obustavljen Rješenjem Općinskog suda broj P/1-364/03-02 od 12. januara 2004. godine zato što ovaj sud nije našao dovoljno dokaza da su osumnjičeni počinili prekršaje koji im se stavljaju na teret.
4. U svom obrazloženju Općinski sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) Optužnicom broj Kt:1456/06 od 4. decembra 2006. godine optužilo apelanta da je učinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZFBiH i da je sudija za prethodno saslušanje u cijelosti potvrdio optužnicu. Dalje, Općinski sud je istakao da je na glavnom pretresu kantonalni tužilac izmijenio činjenični opis optužnice tako da je korigirao vrijeme, te umjesto «17,00 sati» naveo «12,00 sati», dok je u svemu ostalom optužnica ostala nepromijenjena. Na temelju provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da se sporni događaj desio 30. novembra 2003. godine prilikom postavljanja asfalta na dionici lokalnog puta u selu G. Vratnica, u kojim radovima su učestvovali i mještani sela, da je na dionici gdje se nalaze parcela i kuća oštećenog izbio spor jer oštećeni nije dopustio nastavak radova preko svojih parcela, te da je pozvana policija. U razgovoru sa policijom povjerenik odbora za izgradnju puta i brat oštećenog, Salem Fejzić, pojasnio je da je oštećeni pomjeranjem ograde na svojoj parceli suzio put, nakon čega je policija sugerirala da se sporna dionica preskoči, a da se problem riješi sudskim putem. Nakon odlaska policije, oštećeni je izašao na put da bi pomoću motike vratio mašinom iskopanu zemlju od svoje ograde ponovo na put, što je Salemu Fejziću bio povod da napadne oštećenog. Zbog narušavanja javnog reda i mira policijska patrola je istog dana u 12 sati ponovo došla na lice mjesta i u razgovoru sa oštećenim saznala da je oštećenog napalo više mještana, da je prvi među njima bio brat oštećenog Salem Fejzić koji ga je udario tvrdim oblim predmetom, te da su odmah po tom prišli apelant, Selver Fejzić i Ešref Fejzić koji su ga nastavili tući. Prema nalazu vještaka medicinske struke, oštećeni je tom prilikom zadobio tri teške tjelesne povrede.
5. Općinski sud je pojasnio da je gore opisano činjenično stanje utvrdio na temelju iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka, te materijalnih dokaza. Prema izvedenim dokazima, Općinski sud je utvrdio da je apelant učestvovao u tuči u kojoj je nakon kraće svađe došlo do fizičkog obračuna pri čemu je oštećeni zadobio tri teške tjelesne povrede, ali ovaj sud nije mogao utvrditi da je lično apelant oštećenom nanio teške tjelesne povrede, pa je u skladu sa izvedenim dokazima izmijenio i činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela pri čemu, prema mišljenju ovog suda, nije povrijeđen objektivni identitet optužnice. Kako je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je apelant učestvovao u napadu na oštećenog, pri čemu ga je jedanput čak i udario, te kako ovaj sud sa sigurnošću nije mogao utvrditi da je tim udarcem oštećenom nanio tešku tjelesnu povredu, to je ovaj sud zaključio da su se u apelantovim radnjama ostvarili elementi krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 174. KZBiH, a ne krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZFBiH.
6. Apelant je protiv prvostepene presude uložio žalbu Kantonalnom sudu. Rješavajući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Kž-07-000 250 od 29. novembra 2007. godine, kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u cijelosti potvrđena. U svom obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je optuženog proglasio krivim za krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 174. KZFBiH. Prema ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je u toku postupka pravilno ocijenio da nije mogao sa sigurnošću utvrditi da apelant oštećenom nije nanio tešku tjelesnu povredu, ali je isto tako pravilno utvrdio da je apelant učestvovao u tuči u kojoj su oštećenom nanesene povrede, pa je navedeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio KZFBiH kada je apelanta proglasio krivim za krivično djelo iz člana 174. KZFBiH.
7. Dalje, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu odredaba Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 38/05, 55/06, 53/07, 9/09 i 12/10; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) na način da je povrijeđen identitet optužbe i presude, u situaciji kada je apelant proglašen krivim za krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 174. KZFBiH, a potvrđenom optužnicom je apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZFBiH. Prema stavu Kantonalnog suda, krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 174. KZFBiH, koje se apelantu stavlja na teret, iz poglavlja je krivičnih djela protiv života i smrti, pa, prema tome, prvostepeni sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju iz optužnice. Kantonalni sud je na kraju svog obrazloženja zaključio da, budući da je apelant proglašen krivim za lakše krivično djelu u okviru istog poglavlja krivičnih djela, a presuda je zasnovana na istom krivičnom događaju koji je predmet optužbe, u takvoj pravnoj situaciji nije došlo do povrede identiteta optužbe i presude.
8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je prvostepenom presudom proglašen krivim za krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 174. KZFBiH, a da tužilac nije izmijenio činjenične navode optužnice i promijenio pravnu kvalifikaciju djela, iako ga je tužilaštvo optužilo da je učinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav
1. KZFBiH. Apelant, dalje, ističe da je ovakvim postupanjem prvostepenog suda došlo do povrede odredbe člana 295 stav 1. ZKPFBiH u pogledu identiteta optužbe i presude, kao i odredbe člana 312. stav 1. tačka j) navedenog zakona jer je došlo do prekoračenja optužbe, te da je na taj način apelantu onemogućeno da se izjasni o svim činjenicama u odnosu na djelo za koje je proglašen krivim, jer se njegova odbrana zasnivala u odnosu na optužnicu. Prema apelantovom mišljenju, prvostepeni sud je trebao primijeniti odredbu člana 3. ZKPFBiH primjenjujući institut in dubio pro reo i osloboditi apelanta svih optužbi. U suštini, apelant ni na koji način ne osporava činjenicu da je počinio krivično djelo za koje je na kraju proglašen krivim, ali smatra da je zbog toga što su sudovi učinili bitnu povredu postupka koja je rezultirala stavljanjem apelanta u neravnopravan položaj u odnosu na izjašnjenje o krivici za krivično djelo iz člana 174. KZFBiH, trebao biti oslobođen svih optužbi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Osnovni prigovor koji apelant ističe u apelaciji tiče se njegovih navoda da je osporenim odlukama došlo do povrede odredaba ZKPFBiH, te da mu je na taj način onemogućeno pravo na odbranu u odnosu na krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 174. ZKP, za koje je na kraju proglašen krivim. Prema apelantovom mišljenju, u konkretnoj situaciji prvostepeni sud je trebao primijeniti krivični pravni princip in dubio pro reo (u sumnji u korist optuženog) jer tokom postupka nije utvrđeno da je učinio krivično djelo iz člana 172. stav 1. KZFBiH koje mu se optužnicom stavljalo na teret.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)
13. Iz dokumentacije koja je dostavljena uz apelaciju i osporenih odluka vidljivo je da su redovni sudovi utvrdili mjesto, vrijeme i način izvršenja krivičnog djela za koje je apelant osuđen, a da je apelant tokom postupka imao mogućnost da iznosi svoju odbranu, kako sam, tako i putem svog branioca Zahida Hadžića, advokata iz Visokog. Sud je tokom postupka na temelju provedenih dokaza ocijenio da nije moguće sa sigurnošću utvrditi da je apelant počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZFBiH koje mu se optužnicom Kantonalnog tužilaštva stavljalo na teret, već da je počinio krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 174. KZFBiH, za što je proglašen krivim i uvjetno osuđen. Sudovi su svoje odluke obrazložili jasno i nedvosmisleno, a obrazloženja se ni na koji način ne čine proizvoljnim. Odredbom člana 295. stav 1. ZKPFBiH propisano je da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i na djelo koje je predmet optužbe, a stavom 2. da sud nije vezan za prijedlog u pogledu pravne ocjene djela. Kantonalni sud je obrazlažući svoju presudu jasno istakao da je apelant proglašen krivim za krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana
174. KZFBiH iz poglavlja krivičnih djela protiv života i tijela, pa stoga prvostepeni sud nije bio vezan za pravnu kvalifikaciju iz optužnice u smislu člana 295. stav 2. ZKPFBiH. Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim za lakše krivično djelo od onog koje mu se optužnicom stavljalo na teret, jer prvostepeni sud na temelju provedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je apelant počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZFBiH, nego je utvrđeno da je počinio lakše krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 174. KZFBiH, te je prvostepeni sud, upravo suprotno apelantovim tvrdnjama, na taj način postupio u skladu sa principom in dubio pro reo.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, kada se uzme u obzir provedeni krivični postupak u cjelini, apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. c) Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.c) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović