Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-936/08 (Đ. R.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-936/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 936/08, rješavajući apelaciju Đoke Rapića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đoke Rapića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-

000 759 od 11. januara 2008. godine, zato što je očigledno (prima facie ) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đoko Rapić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Dragomir Prerad i Miroslav Prerad, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije iz Banjaluke, podnio je 25. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-

000 759 od 11. januara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.3044/85 od 16. oktobra 2006. godine «Krajina osiguranje» a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotužena) obavezana je da apelantu iz osnova naknade na ime materijalne i nematerijalne štete isplati iznose pobliže precizirane u st. 1. i 2. citirane presude sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. oktobra 2006. godine, kao dana presuđenja, kao i da naknadi troškove postupka u iznosu od 7.200,00 KM. Istom presudom odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva iz osnova naknade nematerijalne štete preko dosuđenih iznosa kao i u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio zakonsku zateznu kamatu na dosuđene iznose naknade nematerijalne i materijalne štete počevši od dana štetnog događaja pa do presuđenja. Odbijen je i višak apelantovog tužbenog zahtjeva iz osnova naknade parničnih troškova preko dosuđenog iznosa kao i dio tužbenog zahtjeva iz osnova naknade materijalne štete u iznosu od 240,00 KM za uništenu odjeću. U odnosu na «Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena) odbijen je u cijelosti apelantov postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknade na ime materijalne i nematerijalne štete kao i naknadu troškova postupka. Ujedno, apelant je obavezan da prvotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 7.500,00 KM, dok je prvotuženoj odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant 26. maja 1985. godine kao suvozač u saobraćajnoj nesreći zadobio više tjelesnih povreda, te pretrpio nematerijalnu i materijalnu štetu, koju, u postupku vansudskog poravnanja, ZOIL «Sarajevo» PJ Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvobitno tužena), nije u cijelosti nadoknadio. Na temelju provedenih dokaza Osnovni sud je istakao da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan do iznosa po svim stavkama tužbenog zahtjeva kako je navedeno u izreci presude u odnosu na prvotuženu, dok je u odnosu na drugotuženu neosnovan. Naime, u vrijeme štetnog događaja putničko vozilo u kojem je apelant doživio saobraćajnu nesreću bilo je osigurano kod prvobitno tužene po osnovu autoodgovornosti, odnosno štete nanesene trećim licima. Vozač putničkog vozila Zoran Kovjenić, u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Bosanskoj Gradišci, proglašen je krivim što je izazvao saobraćajnu nesreću vozeći automobil sa 1,16 promila alkohola u krvi, koji je zbog toga kažnjen Presudom navedenog suda broj K-368/85 od 12. marta 1986. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Kž-1322/86 od 29. decembra 1986. godine. Osnovni sud je uvidom u registarski uložak i zbirku isprava prvotužene utvrdio da je ona pravni sljednik prethodno tužene, te da snosi odgovornost za nastalu štetu. Dalje, prema odredbi člana 93. stav 1. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica («Službeni list SFRJ» br. 17/90 i 82/90), ova odgovornost seže do iznosa najniže osigurane sume koja se mora ugovoriti kod osiguranja od autoodgovornosti i člana 200. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. od 29/78 do 57/89; i «Službeni glasnik Republike Srpske»; u daljnjem tekstu: ZOO). Prema podacima najnižih obaveza osiguravatelja, limit osiguranja za putničko vozilo je iznosio 5.000,00 dinara, što je u trenutku prestanka iznosilo 25.661,00 DEM. S obzirom na vrijeme kada se štetni događaj desio, limit osiguranja u tom periodu za putničko vozilo je bio 25.661,00 DEM, u koju sumu se ubrajaju dosuđeni iznosi po svim stavkama za isplatu nematerijalne i materijalne štete.

3. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor provotužene da je apelant doprinio nastanku štete u procentu od 50%, nevezivanjem sigurnosnim pojasom i pristankom na vožnju sa vozačem u alkoholisanom stanju. Dalje, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja koje se tiče kvalifikacije apelantovih tjelesnih povreda, pretrpljenih fizičkih bolova, straha, umanjenja životne aktivnosti i estetske tjelesne unakaženosti, Osnovni sud je na temelju odredbe člana 200. ZOO-a ocijenio da je dosuđeni iznosi iz osnova naknade nematerijalne štete pravilno dosuđen shodno stepenu i vremenskom trajanju straha, procentu umanjenja opće životne aktivnosti i stepenu estetskog tjelesnog unakaženja. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva iz osnova svih vidova naknade nematerijalne štete je odbijen zbog toga što su zahtjevi, prema mišljenju Osnovnog suda, postavljeni previsoko. Osnovni sud je u svom obrazloženju još istakao da je na dosuđene iznose štete dosudio zakonsku zateznu kamatu počevši od dana presuđenja, odnosno 16. oktobra 2006. godine, na osnovu odredbe člana 277. stav 1. ZOO-a, jer je šteta utvrđena prema činjenicama i okolnostima u vrijeme donošenja prvostepene odluke.

4. Protiv prvostepene presude Osnovnog suda prvotužena je uložila žalbu Okružnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Presudom Okružnog suda broj 011-0-GŽ-07-

000064 od 17. aprila 2007. godine žalba prvotužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i na temelju takvog utvrđenja i izvedenih dokaza pravilno odredio visinu naknade iz osnova materijalne i nematerijalne štete. Okružni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud visinu naknada utvrdio u okviru propisanog limita kod osiguranja od autoodgovornosti u iznosu od 25.661,00 DEM ocjenjujući sve kriterije potrebne za dosuđenje naknade. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovor pasivne legitimacije koji je istaknula prvotužena s obzirom na to da je auto u kojem je apelant pretrpio nezgodu bilo osigurano kod pravnog prednika provotužene, prethodno tužene, a prvotužena je preuzimanjem imovine od prethodno tužene preuzela i njene obaveze, pa samim tim i obavezu naknade štete.

5. Nezadovoljna presudom Okružnog suda, prvotužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Osporenom presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 759 od 11. januara 2008. godine revizija provotužene je djelomično uvažena, drugostepena presuda preinačena u dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete na način da su iznosi naknade na ime nematerijalne štete i troškova parničnog postupka sniženi na iznose pobliže precizirane u stavu 2. izreke presude. U svom obrazloženju Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud, odlučujući o visini naknade na ime nematerijalne štete, pravilno pošao od nalaza vještaka medicinske struke u pogledu utvrđenja koje je povrede apelant zadobio, koje su bile težine, intenziteta i dužine trajanja fizički bolovi i pretrpljeni strah zbog zadobijenih povreda, te stepen umanjenja apelantovih životnih aktivnosti i naruženosti. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su dali suviše veliki značaj posljedicama povreda, intenzitetu i dužini trajanja fizičkih bolova, straha i duševnih bolova. Vrhovni sud je, stoga, na temelju odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa odredbom člana 200. ZOO-a, dosuđene naknade snizio smatrajući ih odgovarajućim s obzirom na sve okolnosti pod kojima je došlo do apelantovog povređivanja i nastalih posljedica.

6. Apelant ističe da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, treba uskladiti pravnu praksu u sudovima unutar entiteta kao i praksu između sudova u oba entiteta. Apelant, dalje, ističe da sudovi na području Federacije Bosne i Hercegovine u istim slučajevima dosuđuju znatno više naknade, te dosuđuju zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, dok se sudovi sa područja Republike Srpske «drže načelnog stava», a ne zakona i dosuđuju zakonske zatezne kamate od dana presuđenja. Ovakvi stavovi sudova na području RS su omogućili tuženoj da 22 godine «drži» tuđu imovinu, da sa njom raspolaže, a da za to ne mora da plati čak ni kamate. Iako Ustav Bosne i Hercegovine kao i Evropska konvencija garantuju svima ista prava, prema apelantovom mišljenju, u njegovom slučaju to nije tako jer je osporenom odlukom Vrhovnog suda stavljen u položaj ispod prosjeka u Bosni i Hercegovini.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelant žali na visinu dosuđene naknade na ime nematerijalne štete s obzirom na to da je, prema njegovom mišljenju, Vrhovni sud pogrešno primjenjujući materijalno pravo povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

11. Apelant se, dalje, žali da je do kršenja prava na pravično suđenje došlo i zbog toga što nižestepeni sudovi nisu utvrdili zakonsku zateznu kamatu na dosuđene iznose iz osnova naknade materijalne i nematerijalne štete počevši od dana podnošenja tužbe, nego od dana presuđenja. Zbog ovakvog postupanja sudova, apelant se žali i na povredu prava na imovinu. Ustavni sud primjećuje da apelant ove navode po prvi put iznosi pred Ustavnim sudom s obzirom na to da apelant nije podnosio žalbu Okružnom sudu na prvostepenu odluku. Samim tim, apelant nije omogućio «efektivnim pravnim instancama» da raspravljaju o tom pitanju, što se može staviti na teret apelantu. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je izrazio stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je iz priložene dokumentacije utvrdio da apelant nije podnosio žalbu protiv prvostepene odluke Okružnom sudu, pa Ustavni sud zaključuje da apelant navedeni prigovor prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani apelantovi navodi da je prekršeno pravo iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-936/08 (Đ. R.) | Sudska praksa | Aktio