Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-953/08 («Bosnalijek» d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-953/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 953/08, rješavajući apelaciju «Bosnalijeka» d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Bosnalijeka» d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ: 732/05 od 22. septembra 2005. godine, zato što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Bosnalijek» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, podnio je 22. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ: 732/05 od 22. septembra 2005. godine.

2. Ustavni sud je u Vijeću od pet sudija na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine u predmetu broj AP 1098/05, rješavajući apelaciju Munevere Zinhasović i apelanta, donio odluku o dopustivosti i meritumu kojom je u stavu 2. dispozitiva odluke odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ: 732/05 od 22. septembra 2005. godine, zato što je preuranjena, jer je postupak povodom revizije bio u toku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Postupak pred Vrhovnim sudom je okončan Rješenjem broj 070-0-Rev-06-000114 od 21. decembra 2006. godine, kojim je apelantova revizija odbačena iz formalnih razloga.

3. Apelant je 22. februara 2007. godine Ustavnom sudu podnio zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 1098/05 od 13. juna 2006. godine. Ustavni sud je u Vijeću od pet sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio zaključak da se predmetni zahtjev evidentira kao nova apelacija pod brojem AP 953/08.

4. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

1812/04 od 15. novembra 2004. godine obavezan je apelant da Muneveri Zinhasović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na ime uloženih sredstava za osam kvadrata stana isplati iznos od 5.440,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, počevši od 23. januara 1997. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku dokaznog postupka izvršen uvid u Aneks ugovora o udruživanju sredstava od 23. jula 1986. godine, uplatnice na iznose od 1.500.000,00 dinara, 200.000,00 dinara i 120.000,00 dinara, ugovor o korištenju stana zaključen među parničnim strankama, rješenje o dodjeli stana na korištenje, izvod iz apelantovih poslovnih knjiga, Rješenje Kantonalnog suda broj UF/I-258/1, te odluku o saglasnosti za ustupanje stana za jednokratnu upotrebu. Na temelju ocjene svih provedenih dokaza, Općinski sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica djelimično učestvovala u kupovini stana na kojem je bila nosilac stanarskog prava, uplatom iznosa od 1.600,000,00, što u odnosu na ukupnu vrijednost stana čini 22% vrijednosti stana, što predstavlja tužiteljicino ulaganje. Kako je Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) određena cijena kvadratnog metra stana u iznosu od 680,00 KM, te kako se radi o visini ulaganja od 22%, što matematičkim izračunavanjem predstavlja 8 m², to je Općinski sud utvrdio da tužiteljicina uložena sredstava iznose 5.440,00 KM. Općinski sud je našao neosnovanim prigovor pasivne legitimacije koji je istaknuo apelant s obzirom na to da je isti prigovor apelant isticao i u toku prethodnog postupka pred ovim i Kantonalnim sudom, a koji nije prihvaćen kao relevantan. Prema mišljenju Općinskog suda, tužiteljica je ulagala sredstva u apelantov stambeni fond, koji je raspolagao sa predmetnim stanom u momentu ulaganja sredstava, te je zbog toga apelantov prigovor pasivne legitimacije neosnovan.

5. Apelant je protiv prvostepene presude Općinskog suda podnio žalbu. Rješavajući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj GŽ:732/05 od 22. septembra 2005. godine, kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud nakon iscrpno provedenog postupka, te brižljive i savjesne ocjene provedenih dokaza, bitnih za rješenje ove pravne stvari, pravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor pasivne legitimacije s obzirom na činjenicu da je apelantica svojim sredstvima učestvovala u kupovini stana, zajedno sa apelantom kao poslodavcem. Prema odredbi člana 4. stav 1. Zakona o susvojini na stanu, predviđeno je da se susvojina na stanu može steći zajedničkim ulaganjem ličnih sredstava fizičkih lica i sredstava kojim raspolažu društveno pravna lica s ciljem izgradnje i kupovine stana, a odredbom člana 30. stav 1. istog zakona, preciziran je način rješavanja suvlasničkog odnosa u slučaju prestanka stanarskog prava suvlasnika. Stoga, tužiteljica svoj suvlasnički dio na stanu može riješiti jedino sa apelantom sa kojim je bila u ugovornom odnosu. Prvostepeni sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno utvrdio i visinu uloženih sredstava s obzirom na to da je apelantici prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, te je on dodijeljen drugoj osobi koja je otkupila stan prema odredbama Zakona o prodaji stanova. U skladu sa odredbom člana 19. Zakona o prodaji stanova, apelant bi, u slučaju da je apelantica ostala nosilac stanarskog prava prilikom otkupa, morao umanjiti vrijednost stana za iznos nevraćenih sredstava koja je uložila kao vlastiti udjel, pa i zbog tog razloga, prema mišljenju Kantonalnog suda, tužiteljici treba vratiti uložena sredstva. Kantonalni sud je još naveo da apelant nije pružio valjan dokaz da je predmetni stan prenesen na raspolaganje općini na kojoj se stan nalazi, u skladu sa Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, pa ovaj sud nije mogao prihvatiti apelantove paušalne navode, bez valjanih dokaza. Na kraju svog obrazloženja Kantonalni sud je ocijenio neprihvatljivim i pogrešnim apelantov stav da je u predmetnom sporu trebalo primijeniti odredbu člana 394. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom na to da tužiteljica traži isplatu svog suvlasničkog dijela u kupovini stana, pa samim tim predmet obaveze se ne odnosi na određenu svotu novca, kako to predviđa odredba člana 394. ZOO-a.

6. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 070-0-Rev-06-000114 od 21. decembra 2006. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu. U svom obrazloženju Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, a stavom 3. da izuzetno ovaj sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Kako je očigledno da pobijani dio pravomoćne presude ne prelazi cenzus predviđen članom 237. stav 2. ZPP, jer je visina spora 5.440,00 KM, te kako prema ocjeni Vrhovnog suda nije ispunjen ni uvjet iz stava 3. citiranog člana, to revizija nije dopuštena.

7. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud nije ocijenio sve dokaze s ciljem utvrđivanja osnovanosti istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije, čime je navedeni sud povrijedio odredbu člana 8. ZPP, te je na taj način apelant doveden u podređen položaj u odnosu na tužiteljicu. Apelant smatra da mu je Kantonalni sud povrijedio pravo na ravnopravnost pred sudom pa je na taj način nepristranost suda, u odnosu prema strankama u postupku, dovedena u sumnju. Dalje, apelant ističe da je Kantonalni sud očigledno proizvoljnom primjenom propisa povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje kao i pravo na imovinu jer bi izvršenjem ove nezakonite odluke nastala šteta, odnosno otuđenje apelantove imovine samo s ciljem pribavljanja lične koristi za protivnu stranu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je ovaj sud rješavajući apelaciju Munevere Zinhasović i apelanta donio odluku o dopustivosti i meritumu, kojom je u stavu 2. dispozitiva odluke odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ: 732/05 od 22. septembra 2005. godine, zato što je preuranjena, jer je postupak povodom revizije bio u toku pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena iz formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj GŽ: 732/05 od 22. septembra 2005. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je navedena presuda Kantonalnog suda bila donesena nakon što je apelant podnio prvobitnu apelaciju, a prije nego što je Ustavni sud odlučio o toj apelaciji, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima da su mu osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U predmetnom slučaju apelant se žali na odluku Kantonalnog suda kojom je obavezan da tužiteljici isplati iznos od 5.440,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ime uloženih sredstava za stan. Apelant smatra da je Kantonalni sud, kršeći odredbe ZPP, ne ocjenjujući sve provedene dokaze, proizvoljno i pogrešno primjenjujući materijalno pravo, povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

13. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

14. Dalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na suđenje pred nepristranim sudom, jer se sud «stavio na stranu tužiteljice». U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazložio niti ponudio dokaze koji bi ukazali na to da je sud ili određeni konkretni sudija bio pristran i u čemu se ta pristranost ogleda, osim što je paušalno istakao ovaj navod. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode ne postoji opravdan zahtjev, budući da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prva na nepristran sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-953/08 («Bosnalijek» d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio