Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1041/08 (R. T.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1041/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1041/08, rješavajući apelaciju Rusmire Topić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rusmire Topić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000134 od 5. februara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-566/05 od 15. novembra 2006. godine, zato što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rusmira Topić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnijela je 1. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000134 od 5. februara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-566/05 od 15. novembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-829/03 od 29. aprila 2005. godine obavezana je JU «II srednja škola» Cazin (u daljnjem tekstu: drugotužena) da apelantici na ime razlike plaće za period od 1. januara 2001. godine do 31. decembra 2003. godine i na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora - regres za 2001. godinu isplati ukupan iznos od 36.229,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na pojedinačne iznose precizirane u izreci presude. Istom presudom tužena je obavezana da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.816,00 KM, a odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na Unsko-sanski kanton Bihać (u daljnjem tekstu: prvotužena). U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tokom dokaznog postupka utvrđeno da je apelantica kod drugotužene zasnovala radni odnos na određeno vrijeme na radno mjesto profesora ekonomsko-trgovinske struke počevši od 1. septembra 2000. godine do 31. augusta 2001. godine. Dalje, utvrđeno je da je apelantica u to vrijeme imala završenu Višu ekonomsku školu – VI stepen, da je 7. jula 2002. godine diplomirala na Prirodno-matematičkom fakultetu – VII stepen, gdje je stekla zvanje diplomirani geograf turizmolog i da se u utuženom periodu od januara do augusta 2001. godine, te septembra 2002. godine pa do decembra 2003. godine nalazila u radnom odnosu kod drugotužene. Prema priloženoj potvrdi drugotužene, utvrđeno je da je apelantica u 2001. i 2002. godini na ime plaće primila iznos od 5.568,00 KM, a u 2003. godini iznos od 6.522,00 KM, uključujući i honorarni rad, te da joj regres za 2001. godinu nije isplaćen, što drugotužena nije osporila. U odnosu na prvotuženu Općinski sud je usvojio istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije s obzirom na to da samo drugotužena, kao javna ustanova i poslodavac, prema svojim zaposlenicima može odgovarati za svoje obaveze.

3. Prema mišljenju Općinskog suda, drugotužena je kao poslodavac pri isplati plaća morala primijeniti Kolektivni ugovor za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 51/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), koji je stupio na snagu 15. decembra 2000. godine, a prema odredbi člana 98. Kolektivnog ugovora, srednje škole su bile u obavezi da svoje opće akte usklade sa navedenim aktom u roku od 60 dana od dana njegovog stupanja na snagu. U svom obrazloženju Općinski sud se pozvao na odredbu člana 2. Kolektivnog ugovora prema kojoj drugotuženi svojim zaposlenicima ne može utvrditi prava manja od prava propisanih Kolektivnim ugovorom. Odredbama čl. 27. i 28. Kolektivnog ugovora je propisano da osnovnu plaću zaposlenika čini vrijednost koeficijenta poslova umnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću, a osnovicu za obračun plaće predstavlja najniža plaća koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima. Dalje, predviđeno je da osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova u srednjim školama svaka tri mjeseca utvrđuje Vlada Kantona, te da plaća zaposlenim u srednjoj školi ne može biti manja od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Visina plaće službenika organa uprave se utvrđuje na temelju odredbe člana 157. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), prema kojoj se koeficijent za visoku stručnu spremu kreće u rasponu od 6,00 do 7,00, a za višu školsku spremu u rasponu od 4,50 do 4,90. S obzirom na to da je apelantica 7. jula 2002. godine imala višu školsku spremu, to joj za period januar – august 2001. godine pripada plaća obračunata po najnižem koeficijentu umnožena sa 70% prosječne plaće u Federaciji BiH, a nakon 9. jula 2002. godine apelantici pripada pravo na plaću obračunatu po koeficijentu 6,00, što predstavlja najnižu osnovicu za obračun plaće za visoku stručnu spremu.

4. U skladu sa odredbom člana 40. Kolektivnog ugovora, zaposleniku u srednjoj školi pripada pravo na regres u visini 70% prosječne plaće u Federacije BiH. Visina dosuđenih iznosa je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. U pogledu kamata, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbu člana 2. Zakona o visini stope zakonske zatezne kamate («Službene novine Federacije BiH» br. 56/04, 68/04 i 29/05), prema kojim je drugotužena obavezna da isplati zatezne kamate počevši od dospijeća mjesečnih i pojedinačnih iznosa do isplate.

5. Odlučujući o žalbi drugotužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj Rsž-566/05 od 15. novembra 2006. godine, kojom je žalba djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće i troškova parničnog postupka odbijen, a kamata na dosuđeni iznos regresa se dosuđuje počevši od 15. decembra 2003. godine, dok je u pogledu troškova parničnog postupka odlučeno da svaka strana podmiruje svoje troškove. U ostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U svom obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pobijanu odluku donio na temelju povrede odredaba Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) i pogrešnom primjenom materijalnog prava u dijelu kada je usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće i u dijelu kada je odlučio o sporednim traženjima (kamata i troškovi parničnog postupka). Predmet tužbenog zahtjeva, kako je Kantonalni sud naveo u svom obrazloženju, predstavlja isplata razlike plaća i to razlika između isplaćene plaće i plaće koju bi apelantica ostvarila da su obračun i isplata plaća izvršeni u skladu sa odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora, te isplata naknade regresa. Prema mišljenju Kantonalnog suda, do dosuđenog iznosa na ime razlike plaće prvostepeni sud je došao na način da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koji je do dosuđenog iznosa došao tako što je za osnovicu prilikom obračuna uzeo iznos od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, kako je to određeno odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora koji je, potom, množio sa koeficijentom 6,00, određenim odredbom člana 157. Zakona o radnim odnosima. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pogrešno tumačio odredbu člana 28. kada je zbog toga što Vlada Kantona nije odredila koeficijent i kao osnovicu za uposlenike u srednjim školama uzeo koeficijent iz Zakona o radnim odnosima jer se navedeni zakon uopće ne može primijeniti na zaposlenike u srednjem obrazovanju. Kantonalni sud je zaključio da je apelantica u ovoj pravnoj stvari, a u skladu sa odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora, morala dokazati da su njene isplaćene plaće za utuženi period isplaćene u manjem iznosu od plaća uposlenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Kako apelantica u toku postupka gore navedeno nije dokazala, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelanticin zahtjev neosnovan. Kantonalni sud je našao pogrešnim i zaključak prvostepenog suda u pogledu kamata na dosuđeni iznos naknade regresa koje teku od 1. januara 2002. godine jer se radi o povremenim novčanim davanjima na koja davanja kamata teče od dana postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 279. stav 3. ZOO-a.

6. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-07-000134 od 5. februara 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U svom obrazloženju Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelanticin prigovor da je drugostepeni sud počinio povredu odredbe člana 209. u vezi sa odredbom člana 217. stav 2. ZPP zato što o žalbi nije odlučivao na temelju održane rasprave radi ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, jer se iz dokaza koje je apelantica predložila na pripremnom ročištu i nije moglo utvrditi drugačije činjenično stanje. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno prava kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće s obzirom na to da apelantica pred nižestepenim sudovima nije dokazala da je u spornom periodu primala manju plaću od plaće službenika u organu uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Vrhovni sud je, dalje, naveo da nižestepeni sudovi nisu utvrdili da li je prvotužena kao osnivač drugotužene, iz čijeg budžeta se drugotužena finansira, u skladu sa odredbama člana 112. stav 2. i 115. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) pristupila tom Granskom kolektivnom ugovoru. Prema mišljenju Vrhovnog suda, prema pravilnom zaključku drugostepenog suda, i u slučaju da je prvotužena potpisnik Kolektivnog ugovora, u predmetnom slučaju se nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o radnim odnosima, kako je to učinio prvostepeni sud, odnosno vještak finansijske struke po uputama ovog suda. Apelanticinu tvrdnju istaknutu u reviziji da njena plaća dosuđena prvostepenom presudom nije veća od plaće službenika organa uprave Vrhovni sud je ocijenio paušalnom jer se iz navedenog ne vidi na koji nivo službenika organa uprave apelantica je pri tome mislila. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva u pogledu isplate razlike plaća, pa je njena revizija odbijena uz primjenu odredbe člana 248. ZPP.

7. Apelantica ističe da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je u toku prvostepenog postupka dokazala svoje tvrdnje na način da je sudski vještak finansijske struke svojom ekspertnom analizom potvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva. Apelantica smatra da je do povrede navedenog prava prije svega došlo zbog toga što drugostepeni sud nije otvorio raspravu povodom žalbe drugotužene na kojoj bi imala mogućnost da se izjasni pred sudom, u skladu sa odredbom člana

229. ZPP, a što bi bilo sasvim opravdano jer je tužbeni zahtjev odbijen. Apelantica ističe da se drugostepeni sud rukovodio političkim a ne pravnim sredstvima, jer bi potvrđivanjem prvostepene odluke bila dovedena u pitanje finansijsko-materijalna opstojnost kantona i njegovog budžeta.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da je u svojoj Odluci broj AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba) razmatrao identično pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava. U navedenoj odluci, u situaciji kada je Kantonalni sud također preinačio presudu prvostepenog suda iz istih razloga kao i u apelanticinom slučaju, Ustavni sud je naveo da u obrazloženju odluka ne nalazi proizvoljnost budući da je odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora propisano da: «[…] plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana dok je stavom 3. propisano da iste ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova». Kako se apelanticini navodi o nezakonitosti odluke u suštini svode na primjenu navedene odredbe Kolektivnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine u pogledu navedene povrede prava na pravično suđenje u cijelosti odnose i na ovaj slučaj, te da nije potrebno davati posebna obrazloženja u tom pravcu.

11. Također, apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što drugostepeni sud nije povodom žalbe otvorio raspravu na kojoj bi ona imala mogućnost da se izjasni. Ustavni sud napominje da će, prema odredbi člana 217. stav 2. ZPP, drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocjeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba ZPP u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Prema tome, drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu budući da je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i proveo dokazni postupak, a nije našao ni povredu odredaba ZPP. Iz navoda apelacije i dokumentacije iz spisa proizlazi da apelantica nije ni dostavila odgovor na žalbu u kojoj bi eventualno ukazala na potrebu zakazivanja rasprave pred drugostepenim sudom. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelantica pred prvostepenim sudom imala mogućnost pristupa sudu, iznošenja činjenica i predlaganje dokaza, a prvostepeni sud je na temelju utvrđenih činjenica i primjene materijalnih propisa u potpunosti udovoljio apelanticinom tužbenom zahtjevu. Drugostepeni sud je, postupajući povodom žalbe drugotužene, ocijenio da nije potrebno zakazati raspravu i donio presudu na sjednici vijeća, u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, kojom je prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio apelanticin zahtjev za isplatu razlika plaće jer je u toku postupka utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora.

12. Iz priloženih dokaza i navoda apelacije Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da su sudovi propustili obrazložiti osporene presude ili da su ta obrazloženja proizvoljna, a naročito da je pogrešno primijenjen materijalni propis. Nesporno je da je apelantica tokom cijelog postupka tretirana kao ravnopravna stranka, te da joj je bilo omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušana, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, da je mogla podnijeti odgovor na žalbu, izjaviti reviziju, te da ne postoji niti jedan razlog koji bi opravdao njene navode da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

13. Ustavni sud naglašava da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanje u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske). Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na to da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović