Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1058/08 (Z. T.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1058/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1058/08, rješavajući apelaciju Zlatka Topića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatka Topića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0P 001020 08 Gž od 28. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 001020 05 P od 15. maja 2007. godine, zato što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlatko Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 3. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0P 001020 Gž od 28. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 001020 05 P od 15. maja 2007. godine.

2. Apelant je 2. augusta 2005. godine pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Florami d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate duga u iznosu od 9.500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 15. augusta 2002. godine, a na ime članstva u Upravnom odboru tužene za period od 1. juna 2001. godine do 31. jula 2002.

3. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 001020 05 P od 15. maja 2007. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev, uz apelantovu obavezu da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 900,00 KM. Tokom dokaznog postupka Općinski sud je nesporno utvrdio da je apelant do privatizacije tužene, u periodu od 23. aprila 1997. godine do maja 2002. godine, bio član Upravnog odbora, na temelju čega je stekao pravo na naknadu, u skladu sa Odlukom tužene broj UR br. 14-02/98 od 23. aprila 1998. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). Odredbom člana 2. Odluke utvrđeno je da za sjednicu svakom članu pripada naknada u visini prosječnog isplaćenog osobnog dohotka u društvu za tekući obračunski mjesec, a počevši od aprila 1998. godine, svakom članu pripada i mjesečna naknada u istoj visini. U vezi sa navedenim, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 70. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/00; u daljnjem tekstu: ZOR), prema kojoj period isplate plaće ne može biti duži od 30 dana, pa je ovaj sud zaključio da potraživanja po ovom osnovu dospijevaju istekom zadnjeg kalendarskog dana tekućeg mjeseca za taj mjesec. Općinski sud je, dalje, naveo da je privatizacija tužene izvršena u maju 2002. godine, da je zadnja sjednica Upravnog odbora održana 9. maja 2002. godine, te da je zadnja isplata po ovom osnovu apelantu isplaćena za mart i april 2000. godine, u ukupnom iznosu od 980,00 KM.

4. Dalje, Općinski sud je tokom postupka utvrdio da je apelantu na ime naknade za članstvo vršena redovna mjesečna isplata, s tim da je ponekad dinamika ovisila o prilivu sredstava, pa je ovaj sud zaključio da naknada po osnovu članstva u Upravnom odboru ima karakter redovnih mjesečnih, povremenih potraživanja koja se obračunavaju i dospijevaju mjesečno. U vezi sa navedenim, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 372. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj takva potraživanja zastarijevaju za tri godine od dospijeća svakog pojedinog davanja. Kako je apelant tužbenim zahtjevom tražio da mu tužena isplati pojedinačna mjesečna dospjela potraživanja za period od 1. juna 2000. godine zaključno sa 31. julom 2001. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 2. augusta 2005. godine, to je Općinski sud zaključio da je podnesena izvan zastarnog roka od tri godine, te usvojio istaknuti prigovor zastare potraživanja tužene. Općinski sud je, dalje, naveo da se zastara potraživanja odnosi i na period od 1. augusta 2001. godine do 31. jula 2002. godine jer je apelant tužbeni zahtjev u odnosu na navedeni period preinačio 20. aprila 2007. godine, od kada, zapravo, prvi put potražuje isplatu duga za taj period. Općinski sud je u svom obrazloženju pojasnio da u konkretnom slučaju nije bilo opravdano primijeniti odredbu člana 373. ZOO-a budući da se navedenom odredbom regulira zastara prava, koja nije od utjecaja na trogodišnji rok zastare svakog povremenog mjesečnog iznosa u smislu odredbe člana 372. ZOO-a. Općinski sud je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor pasivne legitimacije tužene jer, u vezi sa navedenim, tužena nije ponudila niti jedan valjan dokaz.

5. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0P 001020 08 Gž od 28. januara 2008. godine, kojom je odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. U svom obrazloženju Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da apelantova potraživanja imaju karakter povremenih, odnosno da sporna naknada ima karakter redovnih mjesečnih povremenih potraživanja koja se obračunavaju i dospijevaju mjesečno, te da ona zastarijevaju za tri godine od dospijeća svakog pojedinog davanja u smislu odredbe člana 372. ZOO-a. Kantonalni sud je ocijenio neprihvatljivim i neutemeljenim apelantov prigovor istaknut u žalbi da se u predmetnoj pravnoj stvari trebao primijeniti opći zastarni rok od pet godina, odnosno da se naknada koju apelant potražuje ne može smatrati redovnim mjesečnim primanjima.

6. Apelant se žali da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen uz primjenu odredbe člana 372. ZOO-a. Prema apelantovom mišljenju, sudovi su u konkretnom slučaju trebali primijeniti odredbu člana 373. ZOO-a kojom je zastarni rok određen na pet godina. Apelant na kraju ističe da potraživana naknada na ime članstva u Upravnom odboru predstavlja njegovu imovinu, te da mu je na taj način osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U predmetnom slučaju apelant se žali na povredu prava na pravilno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a do povreda je došlo, prema apelantovom mišljenju, zbog toga što su Općinski i Kantonalni sud pogrešno primijenili materijalno pravo.

10. U vezi sa apelantovim navodima da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju apelant se žali na činjenicu da redovni sudovi u postupku koji je pokrenuo radi isplate duga na ime naknade za članstvo u Upravnom odboru nisu primijenili odredbu člana 373. ZOO-a, prema kojoj je zastarni rok određen na pet godina. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u toku dokaznog postupka na temelju izvedenih dokaza, odnosno prema načinu na koji je koncipirana odredba člana 2. Odluke tužene, te načinu isplate naknade po osnovu članstva, nesporno utvrdio da predmetna naknada ima karakter redovnih mjesečnih povremenih potraživanja koja se obračunavaju i dospijevaju mjesečno. S obzirom na utvrđeni karakter sporne naknade, Općinski sud je, uz primjenu odredbe člana 372. ZOO-a, apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, te obrazložio zbog čega nije primijenio odredbu člana 373. ZOO-a. Preispitujući prvostepenu odluku u svjetlu apelantovih žalbenih navoda, Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio zaključke prvostepenog suda, te žalbu odbio kao neosnovanu.

12. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović