Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1346/08 (V. G.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1346/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1346/08, rješavajući apelaciju Vere Gubelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64708 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vere Gubelić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 759/05 od 2. novembra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-517703 od 12. jula 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj R-348/01 od 28. oktobra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vera Gubelić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnijela je 5. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-759/05 od 2. novembra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-517703 od 12. jula 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-348/01 od 28. oktobra 2002. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj R-348/01 od 28. oktobra 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-517703 od 12. jula 2005. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin prijedlog da se utvrdi da ona ostaje nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Gradišci, ul. Vidovdanska broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te prijedlog Jelene Popović (u daljnjem tekstu: protivnica predlagateljice) da se ona odredi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
3. Tokom postupka prvostepeni sud je utvrdio da je Adela Arčaz (majka apelantice i protivnice predlagateljice) postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu useljenjem u stan, na temelju ugovora o korištenju stana koji je zaključila sa SIZ-om stanovanja 13. novembra 1978. godine. Također je Osnovni sud utvrdio da je majka stranaka umrla 26. novembra 2001. godine, da je apelantica zbog bolesti napustila Gradišku 1995. godine i da živi u Šapcu sa suprugom i djecom, da je u Gradišku dolazila povremeno kada je i boravila u predmetnom stanu, a da je 1997. godine iz iznajmljenog stana u Gradišci odvezla svoje stvari u Srbiju čime je manifestovala svoju volju da trajno živi u Srbiji. Osnovni sud je zaključio da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, niti korisnik predmetnog stana u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je majka apelantice i njene sestre (protivnice predlagateljice) zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa protivnicom predlagateljice, kojim je «ostavila u nasljedstvo» predmetni stan protivnici predlagateljice kao davaocu izdržavanja. Međutim, Osnovni sud je utvrdio da protivnica predlagateljice stanuje u stanu u Gradišci u ul. Vidovdanska broj 11 sa svojim suprugom, koji je nosilac stanarskog prava na tom stanu, i da u predmetnom stanu nije stanovala nakon 1995. godine i da nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke. Osnovni sud je zaključio da ni apelantica a ni njena sestra (protivnica predlagateljice) nisu bile članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te je primjenom odredbi čl. 6, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/4, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, u daljnjem tekstu ZOSO) odlučio kao u izreci rješenja.
4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je Osnovni sud, u izvedenim dokazima, imao pouzdan osnov za zaključak da ni apelantica kao predlagateljica a ni njena sestra (protivnica predlagateljice), u vrijeme smrti njihove majke kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nisu bile članovi njenog porodičnog domaćinstva. Naime, iz izvedenih dokaza proizlazi da učesnice postupka, iako kćerke nosioca stanarskog prava, u periodu od 1995. godine nisu živjele i stanovale zajedno sa svojom majkom zbog čega nisu imale status člana njenog porodičnog domaćinstva, u smislu odredbe člana 6. ZOSO-a. Okružni sud je istakao da je neosnovana apelanticina žalbena tvrdnja da prvostepeni sud nije mogao odlučivati da protivnica predlagateljice ostane nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu s obzirom na to da sud ima ovlaštenje da u smislu člana 22. stav 2. ZOSO-a raspravlja o prijedlogu protivnice predlagateljice koji je stavila na ročištu kod prvostepenog suda 27. februara 2002. godine. Kako apelantica a ni protivnica predlagateljice nisu bile članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava koji je umro, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilnom primjenom materijalnog propisa donio odluku. Također je Okružni sud istakao da je prvostepeni sud analizom izvedenih dokaza pravilno zaključio da je apelantica od 1995. godine samo povremeno dolazila u sporni stan, da nije trajno živjela i stanovala sa nosiocem stanarskog prava, te za svoj zaključak da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava dao valjane i jasne razloge.
5. Odlučujući o revizijama koje su podnijele apelantica i protivnica predlagateljice, Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-759/05 od 2. novembra 2007. godine revizije odbio.
6. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da, prema članu 22. st. 2. i 3. ZOSO-a, sud u vanparničnom postupku na prijedlog člana porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korištenje odlučuje, ukoliko su ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom člana 21. ZOSO-a, koji će član porodičnog domaćinstva od više njih postati nosiocem stanarskog prava. Vrhovni sud se, dalje, pozvao na odredbu člana 6. stav 2. ZOSO-a, prema kojem djeca nosioca stanarskog prava imaju status člana porodičnog domaćinstva ako trajno žive i stanuju sa nosiocem stanarskog prava. Ovaj status punoljetno dijete gubi kada stupanjem u brak formira zasebno domaćinstvo jer se tada prekida zajednica života nosioca stanarskog prava i njegovog djeteta a to je jedan od uvjeta za status djeteta kao člana porodičnog domaćinstva. U konkretnom slučaju, ukazao je Vrhovni sud, obje stranke u ovom postupku su udajom formirale porodična domaćinstva sa svojim supruzima i djecom rođenom u njihovim brakovima pa su prestali biti članovi domaćinstva svoje majke i stoga nemaju pravo da nastave koristiti predmetni stan nakon smrti majke niti se mogu odrediti za nosioca stanarskog prava na majčinom stanu.
7. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi ocijenili činjenicu da je majka stranaka pred kraj života bila teško bolesna, pa su joj kćerke (stranke u ovom postupku) pružale neophodnu pomoć, s tim da je protivnica predlagateljice bila u prilici da je svakodnevno obilazi jer je stanovala u blizini, za razliku od apelantice koja je živjela u drugom gradu i majku je samo povremeno viđala. Međutim, zaključio je Vrhovni sud, boravak u stanu radi pružanja njege i pomoći nosiocu stanarskog prava je bio uvjetovan potrebom da se pomogne ostarjela majka i to se ne može poistovjetiti sa trajnim stanovanjem, naročito ako lice koje pruža pomoć nosiocu stanarskog prva ima drugi stan koji koristi sa svojim suprugom-nosiocem stanarskog prava. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da ni apelantica a ni protivnica predlagateljice nisu sa majkom trajno živjele i stanovale u predmetnom stanu. Vrhovni sud je na kraju istakao da su prema podacima nadležnog organa unutrašnjih poslova obje stranke bile prijavljene na adresi predmetnog stana (apelantica od 1985. godine a protivnica predlagateljice od 1991. godine), međutim, nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili ovu činjenicu u povezanosti sa drugim izvedenim dokazima, te zaključili da stranke nisu trajno stanovale u tom stanu iako su po evidenciji nadležnog organa bili prijavljeni na toj adresi. Na kraju je Vrhovni sud istakao da su neosnovani apelanticini navodi da sud nema mogućnosti da nijedno lice ne odredi za nosioca stanarskog pravca poslije smrti ranijeg nosioca stanarskog prava jer, shodno članu 22. ZOSO-a, ukoliko ne postoji lice koje ispunjava uvjete da se odredi za nosioca stanarskog prava, u tom slučaju sa stanom raspolaže vlasnik stana, odnosno davalac stana na korištenje.
8. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica je istakla da nije nosilac stanarskog prava ni na jednom stanu u Gradišci niti u Bosni i Hercegovini, niti je član porodičnog domaćinstva drugog nosioca stanarskog prava niti je vlasnik stambenog objekta. Povredu odredaba parničnog postupka vidi u tome što njena sestra nije podnijela prijedlog za određivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu a prvostepeni sud je odlučio o njenom prijedlogu koji je postavila u toku postupka. Apelantica je istakla da pismeni dokazi koji potvrđuju da živi u Gradišci od 1985. godine imaju jaču dokaznu snagu od iskaza svjedoka koji su saslušani pred prvostepenim sudom, koji su izjavili da je apelantica napustila Gradišku i odselila se u Šabac. Na kraju je navela da i danas koristi predmetni stan a davalac stana na korištenje ne traži njeno iseljenje smatrajući je licem koje ima pravo nastaviti koristiti predmetni stan poslije smrti majke jer je jedini član porodičnog domaćinstva.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelantica se, također, žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama kojim je odbijen apelanticin prijedlog da se odredi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu ni na koji način ne dira u apelanticino navedeno pravo, odnosno apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnog prava na koje se u apelaciji poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Apelantica je, upravo suprotno, u apelaciji navela da i danas koristi predmetni stan a davalac stana na korištenje ne traži njeno iseljenje. Dakle, s obzirom na to da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović