Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1846/08 (E. S.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1846/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1846/08, rješavajući apelaciju Edvarda Sumonje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edvarda Sumonje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-000 712 od 21. aprila 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-58/05 od 14. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edvard Sumonja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupaju Desimir i Velimir Kevac, advokati iz Banje Luke, podnio je 18. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 712 od 21. aprila 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-58/05 od 14. marta 2006. godine.
2. Osnovni sud u Banjoj Luci je, postupajući povodom apelantove tužbe protiv ODGP «Krajina» Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa, donio Presudu broj RS-66/00 od 3. decembra 2004. godine, kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Dispozitivom navedene presude utvrđeno je da su nezakonite odluke tuženog kojima je apelantu prestao radni odnos i to Rješenje broj 3119 od 22. augusta 1995. godine i Odluka Upravnog odbora broj 1843/4/4 od 10. novembra 1995. godine pa su kao takve poništene. Tuženom je naloženo da apelanta vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj školskoj spremi i radnim sposobnostima u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Drugim stavom dispozitiva navedene presude obavezan je tuženi da apelantu po osnovu neisplaćenih plaća – izgubljene zarade i zakonskih zateznih kamata za period od 29. jula 1995. godine do 31. maja 2004. godine isplati ukupan iznos od 32.161,64 KM a od 31. maja 2004. godine do apelantovog povratka na posao obavezan je tuženi da apelantu isplaćuje mjesečno po 182,00 KM sa kamatom na svaki pojedinačni iznos, uz obavezu tuženog na naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je ranijom presudom istog suda broj RS- 163/95 od 18. maja 1999. godine poništeno rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu. Ta presuda je Rješenjem Okružnog suda broj Ž-175/99 ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku, Osnovni sud je utvrdio da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog zbog neopravdanog izostanka s posla u trajanju od 12 radnih dana, da mu je navedeno rješenje uručeno 1. septembra 1995. godine i da je apelant protiv tog rješenja izjavio prigovor. U prigovoru je apelant istakao, kako je dalje navedeno, da je u periodu od 1. novembra 1994. godine do 29. jula 1995. godine radio na terenu u Moskvi i da je na radnom mjestu 25. jula 1995. godine slomio ruku i zatim brzo vraćen u Banju Luku. Rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu donesena su, kako je zaključio Osnovni sud, na osnovu Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» broj 25/93), iako je u vrijeme donošenja pobijanih rješenja važio Zakon o primjeni Zakona o radnim odnosima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja. Dotadašnji radni odnos transformisan je u radnu obavezu. Osnovni sud je zaključio da v.d. direktor nije imao zakonsko ovlaštenje da odlučuje o prestanku radnog odnosa apelantu, iz čega proizlazi da su pobijana rješenja donesena protivno odredbama Zakona o radnim odnosima za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja.
4. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Ž-58/05 od 14. marta 2006. godine, potvrđena presudom Vrhovnog suda, kojom je žalba uvažena, presuda Osnovnog suda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja ocijenio neophodnim održavanje rasprave pred drugostepenim sudom. Na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, Okružni sud je zaključio da se u razrješenju konkretnog spora primjenjuje Zakon o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 21/96, 37/97 i 10/98), koji je važio u vrijeme kada je tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa. Navedenim zakonom je propisano (član 51. stav 1. tačka 7) da radniku radni odnos prestaje bez njegove saglasnosti u slučaju neopravdanog izostanka s posla tri radna dana uzastopno ili šest dana s prekidima u toku kalendarske godine. Zakonom o primjeni Zakona o radnim odnosima za vrijeme neposredne ratne opasnosti nisu stavljene van snage ex lege odredbe Zakona o radnim odnosima, a imajući u vidu da je prvostepena presuda u dijelu zahtjeva za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa zasnovana na zakonu, to je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 712 od 21. aprila 2008. godine apelantovu reviziju odbio ocjenjujući da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita.
6. Apelant smatra da su mu presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u grubom kršenju materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović