Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1913/08 (O. R.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1913/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1913/08, rješavajući apelaciju Ostoje Romića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ostoje Romića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-
08-000804 od 23. maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj I-675/05 od 16. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Romić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca podnio je 23. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 804 od 23. maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-675/05 od 16. januara 2008. godine.
2. U izvršnom predmetu tražioca izvršenja «Viskom» d.o.o. Srbac protiv izvršenika Zorana Romića, radi naplate novčanog potraživanja, odlučujući o prigovoru apelanta u svojstvu trećeg lica, Osnovni sud je donio Rješenje broj I-675/05 od 16. januara 2008. godine, potvrđeno rješenjem Okružnog suda, kojim je apelantov prigovor odbijen. U drugom stavu tog rješenja navedeno je da se odlukom o prigovoru ne dira u apelantova prava da ostvaruje svoja prava protiv tražioca izvršenja, odnosno izvršenika u posebnoj parnici. U obrazloženju rješenja je navedeno da se u istom sudu vodi izvršni postupak po prijedlogu «Viskom» d.o.o. Srbac (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) protiv Zorana Romića (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi naplate novčanog potraživanja. U toku postupka, kako je dalje navedeno, apelant je u svojstvu trećeg lica podnio prigovor radi nedopustivosti izvršenja ističući da sud prije donošenja rješenja o izvršenju od izvršenika nije zatražio obavijest o njegovoj imovini, te da je sudski izvršitelj izvršio popis pokretnih stvari (namještaj i pokućstvo), a zatim je sud donio zaključak o prodaji pokretnih stvari, koja je određena za 6. novembar 2007. godine. Naveo je da su popisane pokretne stvari njegovo vlasništvo a ne izvršenikovo vlasništvo i da popisane stvari zbog toga ne mogu biti predmet izvršenja. Tražilac izvršenja je osporio apelantov prigovor zato što apelant nije priložio isprave kojima dokazuje vlasništvo na stvarima koje su prilikom popisa zatečene u izvršenikovom posjedu. Osnovni sud je, dalje, u obrazloženju istakao da su apelantovi navodi iz prigovora neosnovani zato što sud nije bio u obavezi od izvršenika zatražiti podatke o njegovoj imovini, budući da tražilac izvršenja, u smislu odredbe iz člana 37. stav 1. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 59/03; u daljnjem tekstu: ZIP), to nije tražio. Također, kako je dalje navedeno, rješenje Organa uprave Općine Srbac o odobrenju građenja porodične kuće ne predstavlja dokaz da je apelant vlasnik popisanih pokretnih stvari. Odredbom člana 120. stav 3. ZIP-a propisano je da ako treća lica ne obavijeste sud o svojim pravima na pokretnoj stvari koja je u izvršenikovom posjedu a predmet je izvršenja, niti dokažu svoja prava na toj stvari, smatra se da prava trećih lica ne postoje i da je izvršenik vlasnik stvari koje se nalaze u njegovom posjedu. Budući da apelant nije dokazao svoje pravo vlasništva na popisanim pokretnim stvarima koje su predmet izvršenja, doneseno je rješenje kojim je njegov prigovor odbijen.
3. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž-08-000804 od 23. maja 2008. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja odbio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Osnovni sud u Srpcu odredio izvršenje protiv izvršenika i da je navedeno rješenje doneseno na osnovu sudskog poravnanja koje je zaključeno pred Osnovnim sudom u Srpcu pod brojem R-326/02 od 27. septembra 2002. godine. U nastavku postupka popisane su pokretne stvari na kojima će se provesti izvršenje a Zaključkom suda broj I-765/05 od 3. oktobra 2007. godine određena je prodaja pokretnih stvari. Apelant kao treće lice prvostepenom sudu nije ponudio dokaze u smislu člana 52. ZIP-a da je vlasnik pokretnih stvari koje su predmet izvršenja, zbog čega je njegov prigovor, prema ocjeni Okružnog suda, pravilno odbijen.
4. Apelant se žali na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant temelji na pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i onemogućavanju da u izvršnom postupku dokazuje svoje pravo vlasništva na popisanim stvarima, umjesto da to čini, kako je navedeno u pobijanom rješenju, u posebnom parničnom postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović