Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1920/08 (M. M.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1920/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1920/08, rješavajući apelaciju Mirne Marjanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirne Marjanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 191 od 11. aprila 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-000 833 od 25. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-06-000-383 od 24. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirna Marjanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 21. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 191 od 11. aprila 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-
0-Gž-07-000 833 od 25. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000-383 od 24. januara 2007. godine.
2. Apelantica je u bivšem Osnovnom sudu u Bosanskom Novom zaključila sudsko poravnanje sa ocem Slobodanom Markovićem (u daljnjem tekstu: tuženi) pod brojem P-639/86 od 11. jula 1989. godine, prema kojem joj je tuženi kao kćerki obavezan na ime svog doprinosa za izdržavanje plaćati mjesečno iznos od 110 dinara.
3. Apelantica je zatim pokrenula postupak radi izmjene odluke o izdržavanju. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Novom gradu broj P-211/00 od 8. aprila 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1216/04 od 2. septembra 2004. godine, izmijenjeno je sudsko poravnanje od 11. jula 1989. godine i tuženi je obavezan da apelantici na ime zakonskog izdržavanja plaća 260 švicarskih franaka (u daljnjem tekstu: CHF) mjesečno počevši od 2. septembra 1991. godine do 22. maja 1997. godine, te od 1. oktobra 1999. godine do 30. septembra 2000. godine i od 1. oktobra 2001. godine do 30. septembra 2002. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od petog u mjesecu za tekući mjesec.
4. Apelantica i tuženi su Vrhovnom sudu izjavili revizije protiv drugostepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
5. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-415/04 od 10. januara 2006. godine revizije stranaka djelomično uvažio, ukinuo Presudu Okružnog suda broj Gž-1216/04 od 2. septembra 2004. godine u dijelu kojim je tuženi obavezan da za apelanticino izdržavanje mjesečno doprinosi iznos veći od 200 CHF, za period pobliže označen u izreci presude i kojom je odbijen tužbeni zahtjev za plaćanje izdržavanja od 2. februara 1990. godine do 2. septembra 1991. godine, te u dijelu kojim je odbijen zahtjev preko iznosa od 260 CHF. Istom presudom je odbijena revizija tuženog u dijelu odluke kojom je obavezan da za apelanticino izdržavanje mjesečno doprinosi iznos od 200 CHF počevši od 1. oktobra 1999. godine do 30. septembra 2000. godine i od 1. oktobra 2001. godine do 30. septembra 2002. godine, dakle za period kada se apelantica nalazila na redovnom školovanju bez obzira na to što je punoljetstvo stekla 22. maja 1997. godine. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da su osnovani navodi revizije kojima se ukazuje na to da u presudama nižestepenih sudova nisu razjašnjena sva pitanja od kojih zavisi pravilna primjena materijalnog prava u konkretnom sporu. To se prije svega odnosi, kako je navedeno, na doprinos za izdržavanje na teret tuženog u određenom procentu od njegove plaće, kao i na obavezu plaćanja apelanticinog izdržavanja od podnošenja tužbe 2. februara 1990. godine do 2. septembra 1991. godine od kada je apelantici mjesečno dosuđeno 260 CHF.
6. Odlučujući o dijelu apelanticinog zahtjeva, o kojem nije pravosnažno odlučeno, dakle zahtjevu za plaćanje izdržavanja od 2. februara 1990. godine do 2. septembra 1991. godine i u dijelu kojim je odbijen zahtjev preko iznosa od 200 CHF, Osnovni sud je donio Presudu broj 077-0-P-06-
000-383 od 24. januara 2007. godine, kojom je djelomično usvojio apelanticin zahtjev. Izmijenjeno je sudsko poravnanje zaključeno u Osnovnom sudu u Bosanskom Novom 1986. godine i tuženi obavezan da apelantici, počevši od 2. februara 1990. godine do 2. septembra 1991. godine, na ime zakonskog izdržavanja plati iznos od 300 CHF mjesečno, od 2. septembra 1991. godine do 22. maja 1997. godine iznos od 100 CHF mjesečno, iznos od 100 CHF od 1. oktobra 1999. godine do 30. septembra 2000. godine, te od 1. oktobra 2001. godine do 30. septembra 2002. godine sa zateznom kamatom, računajući od 5-og u mjesecu za tekući mjesec za svaki pojedinačni mjesečni iznos do konačne isplate, uz troškove spora u iznosu od 4.874,00 KM.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da među strankama nije sporno da su se povećale potrebe za apelanticino izdržavanje i da postoje mogućnosti tuženog da sa većim iznosom doprinosi njenom izdržavanju. To znači, kako je navedeno, da su se ostvarile pretpostavke propisane odredbom člana 263. stav 1. Porodičnog zakona RS («Službeni glasnik RS» broj 54/02). Među strankama je sporno postojanje mogućnosti tuženog da sa većim novčanim iznosom preko 200 CHF doprinosi apelanticinom izdržavanju. U vrijeme podnošenja tužbe za izmjenu odluke o visini doprinosa tuženog za apelanticino izdržavanje, kako je navedeno u obrazloženju presude, ona je bila u dobi od 12 godina, u međuvremenu je završila osnovnu i srednju školu a punoljetstvo je stekla 22. maja 1997. godine. Fakultet je pohađala od 1999. godine do 2002. godine, međutim, prekinula je studiranje zbog bolesti i teške materijalne situacije. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, Osnovni sud je zaključio da je osnovan apelanticin zahtjev za plaćanje izdržavanja od podnošenja tužbe 2. februara 1990. godine do 2. septembra 1991. godine preko iznosa od 200 CHF. Naime, kako je dalje navedeno, prema odredbi člana 263. Porodičnog zakona RS, prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom o izdržavanju djeluju od podnošenja zahtjeva. Imajući u vidu odredbe čl. 259-261. Porodičnog zakona RS, prema kojima procent izdržavanja ne može biti manji od 15% od LD koji davalac izdržavanja ostvaruje a koji je u konkretnom slučaju 4.000 CHF mjesečno, proizlazi da je iznos od 100 CHF uz ranije dosuđeni iznos od 200 CHF minimalni zakonski procent za apelanticino izdržavanje.
8. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-07-000833 od 25. oktobra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 191 od 11. aprila 2008. godine, djelomično uvažio žalbe apelantice i tuženog, preinačio presudu Osnovnog suda u odbijajućem dijelu, tako da je tuženi obavezan da na ime apelanticinog izdržavanja za period od 2. septembra 1991. godine do 22. maja 1997. godine plaća iznos od 200,00 CHF mjesečno umjesto dosuđenog iznosa od 100 CHF mjesečno i u dosuđujućem dijelu na način što je apelanticin zahtjev za izdržavanje za period od 1. oktobra 1999. godine do 30. septembra 2000. godine i za period od 1. oktobra 2001. godine do 30. septembra 2002. godine odbijen u cijelosti. U preostalom dosuđujućem i odbijajućem dijelu žalbe stranaka su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena.
9. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet spora apelanticin zahtjev da se tuženi obaveže da joj na ime zakonskog izdržavanja plaća 35% od primanja koje ostvaruje u Švicarskoj, kako za vrijeme maloljetstva, tako i za vrijeme redovnog fakultetskog školovanja nakon punoljetstva. Okružni sud je ocijenio da prvostepeni sud za period od 2. septembra 1991. godine do 22. maja 1997. godine, kada je apelantica postala punoljetna, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, kako je ocijenjeno, za taj period dosuđeni iznos je sa 100 CHF povećan na 200 CHF koji uz 200 CHF, koji je već dosuđen prema ranijoj revizijskoj presudi, čini ukupno utvrđenu obavezu plaćanja alimentacije od 400 CHF. Za period nakon apelanticinog punoljetstva, za vrijeme redovnog školovanja, potvrđena je obaveza tuženog u visini od 200 CHF. Okružni sud je ocijenio da nije osnovan apelanticin zahtjev da joj se za sav utuženi period dosudi isti procent izdržavanja, jer ni njene potrebe a ni mogućnosti tuženog nisu bile iste.
10. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama protiv drugostepene presude, Presudom broj 118-0-
Rev-08-000 191 od 11. aprila 2008. godine revizije odbio. U obrazloženju presude je navedeno da se, kod pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje proizlazi iz prvostepene i drugostepene presude, iznosi koji su dosuđeni na ime izdržavanja drugostepenom presudom ukazuju primjerenim apelanticinim potrebama u skladu sa mogućnostima tuženog.
11. Apelantica se u apelaciji žali na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je nezadovoljna dosuđenim iznosima na ime izdržavanja jer se iznos izdržavanja u fiksnom iznosu za slučaj da ih davalac izdržavanja ostvaruje u inostranstvu određuje samo radi lakše naplate. Fiksno određeni iznos se, prema njenom mišljenju, mora uklopiti u procent koji je propisan odredbama Porodičnog zakona RS, od 15% do 50%, a s obzirom na to da je u konkretnom postupku uzeta pogrešna, odnosno manja osnovica koju čine sva primanja tuženog, to su i dosuđeni iznosi manji od onih koji su trebali biti.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su sudovi nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, imajući u vidu apelanticine potrebe i mogućnosti tuženog, jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je djelomično nezadovoljna ishodom konkretnog postupka koji se odnosi na visinu izdržavanja u spornom periodu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović