Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1971/08 (S. G.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1971/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1971/08, rješavajući apelaciju Sabihe Gadžo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabihe Gadžo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-002347 od 15. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-000717 od 11. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabiha Gadžo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Hrasnice podnijela je 1. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-002347 od 15. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-

0-P-07-000717 od 11. jula 2007. godine.

2. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu protiv Federacije BiH - Vlade FBiH, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Općinski sud je donio Presudu broj 065-0-P-07-000717 od 11. jula 2007. godine, kojom je utvrđeno da je apelantici na nezakonit način prestao radni odnos, pa je tužena obavezana da je vrati na poslove i zadatke na kojima je radila ili druge odgovarajuće poslove, kao i da joj naknadi štetu nastalu zbog neisplaćenih plaća za period od 20. oktobra 1997. godine do 4. aprila 2007. godine u iznosu od 56.815,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 19. oktobra 1998. godine. Tužena je, dalje, obavezana da apelantici na ime naknade radi korištenja godišnjeg odmora isplati iznos od 4.283,13 KM uz naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 KM. Dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu naknade za topli obrok u iznosu od 13.800,00 KM je odbijen, dok se u pogledu apelanticinog zahtjeva da se utvrdi da su nezakonita rješenja tužene od 4. januara i 5. februara 1996. godine, te 14. oktobra 1997. godine Općinski sud proglasio apsolutno nenadležnim i apelanticinu tužbu u ovom dijelu odbacio.

3. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi, donio Presudu broj 009-0-Gž-07-002347 od 15. aprila 2008. godine, kojom je žalba djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kamatama na dosuđenu naknadu na ime korištenja godišnjeg odmora u iznosu od 4.283,13 KM, tako da kamate teku od 19. oktobra 1998. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U nepobijajućem dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantica zasnovala radni odnos u Sekretarijatu za narodnu odbranu Općine Ilidža na neodređeno vrijeme i to od 20. februara 1993. godine, te je zatim po osnovu vojne obaveze angažovana u Ministarstvu odbrane počevši od 10. januara 1995. godine. Utvrđeno je da je apelantici prestalo angažovanje po osnovu vojne obaveze 20. oktobra 1997. godine, na osnovu rješenja od 14. oktobra 1997. godine protiv kojeg je apelantica izjavila prigovor funkcioneru Ministarstva odbrane. Budući da je njen prigovor odbijen, apelantica je podnijela tužbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, a po okončanju tog postupka podnijela je tužbu Općinskom sudu radi regulisanja svog radnopravnog statusa. U postupku pred Općinskim sudom utvrđeno je da je apelantici radni odnos prestao nezakonito i da joj zbog toga pripada pravo na naknadu štete koju je pretrpjela neostvarivanjem plaće i naknade za godišnji odmor. Kantonalni sud je ocijenio da su osnovani žalbeni prigovori u dijelu koji se tiče zakonskih zateznih kamata na naknadu za korištenje godišnjeg odmora jer je tužena pala u docnju sa isplatom te naknade zbog čega je pored glavnice dužna isplatiti i kamatu od dana podnošenja zahtjeva do isplate. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak Općinskog suda prema kojem apelantici ne pripada pravo naknade za topli obrok, budući da ta naknada nije zarada i pripada zaposleniku samo za vrijeme rada u svrhu poboljšanja uvjeta rada. Kako apelantica u tom periodu nije radila, ne može joj ni pripadati to pravo.

4. Apelantica se žali da su joj odbijajućim dijelovima presuda Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je nezadovoljna odlukom sudova kojom je njen zahtjev za isplatu toplog obroka odbijen jer to za nju predstavlja štetu koja je uzrokovana radnjama tužene.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je djelomično nezadovoljna ishodom konkretnog postupka koji se odnosi na naknadu toplog obroka u spornom periodu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1971/08 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio