Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2006/08 (A. K. i M. K.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2006/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2006/08, rješavajući apelaciju Almerije Kamenjašević i Mensura Kamenjaševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almerije Kamenjašević i Mensura Kamenjaševića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-GžP-07-000033 od 24. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almerija Kamenjašević i Mensur Kamenjašević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 4. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-GžP-07-000033 od 24. aprila 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-263/05-I od 22. juna 2006. godine obavezani su Mitra Markanović (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Predrag Markanović (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantima u posjed predaju oslobođen od ljudi i stvari dio, u površini od 33 m², k.č. br. 572/35 zv. «Ivici» u dijelu dvorište, površine 381 m² i u dijelu kuća i zgrada, površine 94 m², upisane u p.l. br. 1761 k.o. Brčko II, čemu, po starom zemljišnoknjižnom premjeru, odgovara zemljište označeno kao k.č br. 63/25 «Gradilište i kućište», površine 475 m², sa izgrađenom zgradom na tom zemljištu, kao zemljišnoknjižno tijelo II, upisano u zk. ul. br. 4255, k.o. Brčko, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak tužbenog zahtjeva apelanata je odbijen. Tuženi su obavezani da apelantima nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.179,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je provedenim dokazima, a prije svega provedenim vještačenjem vještaka geodetske struke, utvrđeno da se u ovom sporu radi o nekretninama koje su u katastarskom operatu označene kao kp. br. 572/35 «Ivici» u dijelu dvorište u površini od 381 m² i u dijelu kuća i zgrada u površini od 94 m² upisan u p.l. br. 1761 k.o. Brčko 2. Zemljište je svojina Brčko Distrikta a pravo sukorištenja uknjiženo je u korist apelantice Almerije Kamenjašević sa 1/2 i apelanta Mensura Kamenjaševiča sa 1/2. U odnosu na zemljišnoknjižne (gruntovne) planove ovoj katastarskoj parceli odgovara gruntovna parcela označena kao kp. br. 63/25 «Gradilište i kućište» u površini od 475 m² upisano u «A» listu zk. ul. br. 4255 k.o. Brčko, kao zemljišnoknjižno tijelo I, dok je kao zemljišnoknjižno tijelo II, upisana zgrada na parceli broj 63/25 u «B» listu zk. ul. br. 4255 k.o. Brčko na kojoj je pravo svojine uknjiženo u korist apelantice Almerije Kamenjašević sa 1/2 i apelanta Mensura Kamenjaševića sa ½, dok je u «C» listu pravo korištenja zemljišta pod zgradom i koje služi za redovnu upotrebu zgrade upisane u «A II» listu (parcela br. 63/25) uknjiženo u korist sopstvenika zgrade upisane kao zk. tijelo II dok na tom zemljištu postoji zgrada.
4. Neposrednim uviđajem na licu mjesta, a nakon izvršene identifikacije spornih nekretnina, te detaljnog geodetskog snimanja spornih nekretnina i zatečene postojeće međne granice, vještak geodetske struke je utvrdio da tuženi u posjedu drže dio katastarske parcele kp. br. 572/35 u površini od 33 m² od čega je pod garažom površina od 8,7 m². Navedena površina od 33 m² predstavlja zauzeće i u odnosu na gruntovnu parcelu k.č. br. 63/25 «gradilište Ivici», ukupne površine 475 m², tako da apelanti sada raspolažu sa površinom od 442 m² umjesto 475 m². Navedeno je da su apelanti u zemljišnoknjižne i katastarske evidencije upisani na osnovu kupoprodajnog ugovora od 20. aprila 2000. godine zaključenog između Šahze Mujkić kao prodavca sa jedne strane i apelanata kao kupaca sa druge strane pa je na osnovu tog ugovora kao zakonom propisanog pravno valjanog načina stjecanja prava vlasništva rješenjem suda uknjiženo pravo svojine na nekretnine u «A II listu» u korist apelanata sa dijelom od po 1/2 i izvršen prenos prava korištenja u p.l. br. 1761 k.o. Brčko II na parceli br. 572/35 sa dotadašnjeg korisnika Šahze Mujkić na ime i u korist apelanata.
5. Prema nalazu vještaka, stanje evidentirano u katastarskim i zemljišnoknjižnim evidencijama je i danas nepromijenjeno, a od 1968. godine kada je nakon izlaganja na uvid nekretnina i stupanja na snagu novog premjera uspostavljen novi premjer, granica nekretnina, koju koriste apelanti i njena površina nije promijenjena, odnosno u tim javnim evidencijama nekretnine apelanata od 1968. godine imaju nepromijenjene granice i površine, a na licu mjesta ta površina je umanjena u dijelu od 33 m². Na taj način je istovremeno dokazano postojanje aktivne legitimacije na strani apelanata.
6. Dalje, iz materijalne dokumentacije priložene u spisu proizlazi da je u upravnom postupku pred nadležnim organima Brčko Distrikta utvrđeno da je prvotužena uzurpirala zemljište (pristupni put) pošto je izgradila pomoćni objekat-garažu na k.č. br. 572/6 (po starom premjeru 61/1) koji u naravi predstavlja pristupni put do k.č. br. 572/18 i mjesnog groblja i na dijelu k.č. br. 572/35, čiji su korisnici apelanti. Istaknuto je da prvotužena Mitra Markanović nema odobrenje za građenje na navedenim nekretninama već ima odobrenje za građenje na k.č. br. 572/18 čiji je isključivi korisnik. Stoga, kako je objekat podigla bez odobrenja za građenje, a izgrađena garaža onemogućava funkciju pristupnog puta, kao supruzi umrlog Miće Markanovića, u skladu sa čl. 1. i 16. Zakona o uzurpacijama, naloženo joj je napuštanje uzurpiranog zemljišta uklanjanjem dijela pomoćnog objekta sa zemljišta označenog kao put. Navedeno je potvrđeno i pravosnažnim presudama u upravnom predmetu U-66/02 pa stoga Osnovni sud nije prihvatio kao osnovan navod tuženih da su mirni, savjesni i zakoniti korisnici i posjednici dijela k.č. br. 572/35. Istaknuto je da i primjerak zahtjeva za legalizaciju objekta koji su tuženi podnijeli 31. decembra 2004. godine, a u skladu sa članom 4. Zakona o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina na teritoriji Brčko Distrikta, potvrđuje da i sami tuženi znaju da su njihovi pomoćni objekti izgrađeni bespravno pa se zbog toga ne može prihvatiti navod o mirnom, savjesnom i neometanom posjedu dijela, površine od 33 m² nekretnina apelanata.
7. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 210. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» broj 17/93), kojim je propisano da kada je neki dio imovine jednog lica prešao, na bilo koji način, u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu sticalac je dužan da ga vrati a kada to nije moguće da naknadi vrijednost postignutih koristi. U predmetnom sporu odlukom suda određeno je da apelantima ima biti vraćen u posjed dio njihove imovine (sporni dio, površine 33 m²), te da prema tome nema zakonskog osnova da se apelantima istovremeno odredi i povrat u posjed oduzetog dijela imovine i istovremeno tuženi obavežu da apelantima isplate naknadu postignutih koristi, pogotovo što je moguće vraćanje tog dijela imovine apelanata. Stoga je sud, imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, odlučio da dio preciziranog tužbenog zahtjeva, kojim je traženo da sud obaveže tužene da apelantima na ime neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 1640,10 KM, odbije kao neosnovan.
8. Protiv prvostepene presude tuženi su podnijeli žalbu koju je Apelacioni sud na osnovu odredbe čl. 293. i 294. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) donio Rješenje broj 097-0-Gž-06-000396 od 19. oktobra 2007. godine, kojim je žalbu tuženih usvojio i prvostepenu presudu ukinuo u obavezujućem dijelu, te odredio da se održi glavna rasprava u ukinutom dijelu, jer je našao da je u tom dijelu prvostepena presuda donesena uz bitnu povredu odredaba postupka iz člana 284. stav 2. tačka 12. ZPP, kako su to tuženi ukazali, kao i zbog toga što je ocijenio da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja glavnu raspravu potrebno održati pred Apelacionim sudom.
9. Nakon održane glavne rasprave, Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-GžP-07-
000033 od 24. aprila 2008. godine, kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obavežu da predaju u posjed, oslobođen od ljudi i stvari dio u površini od 33 m² od k.č. br. 572/35 zv. «Ivici» u dijelu dvorište površine 381 m² i u dijelu kuća i zgrada površine 94 m², upisane u p.l. br. 1761 k.o. Brčko II, a što po gruntovnici, starom zemljišnoknjižnom premjeru, odgovara zemljištu označenom kao k.č. br. 63/25 «Gradilište i kućište», površine 475 m² sa izgrađenom zgradom na toj parceli, kao zemljišnoknjižno tijelo II, upisanom u zk. ul. br. 4255, k.o. Brčko, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelanti su obavezani da tuženima solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.850,00 KM u roku od 15 dana po prijemu presude pod prijetnjom izvršenja.
10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je nesporno utvrđeno da su pravni prednici stranaka Mićo Markanović i Džemil i Šahza Mujkić na nekretninama koje su dobili od Općine Brčko imali pravo korištenja radi građenja pa su nakon izgradnje zgrada, odnosno porodičnog stambenog objekta na nekretninama označenim kao k.č. 63/25 i 63/26 na zgradama imali (stekli) pravo vlasništva a na dodijeljenom zemljištu su postali nosioci trajnog prava korištenja tako da je pravni prednik apelanata Džemil Mujkić uz saglasnost supruge Šahze (u iskazu kao stranka određeno je navela da je Mićo Marković od nje i supruga Džemila kupio spornu površinu) na pravnog prednika tuženih Miću Markovića mogao na osnovu zaključenog ugovora samo prenijeti pravo korištenja zemljišta kao pravo koje su on i supruga imali ako je takvo prenošenje bilo moguće saglasno pozitivnim propisima (u ugovoru je navedeno da Džemil Mujkić prodaje Mići Marković od svoje parcele k.č. 63/25 površinu koja obuhvata 25 m dužine i 1,5 širine uz parcelu Miće Marković).
11. U vrijeme kada je konkretni ugovor zaključen prema utvrđenim činjenicama u postupku, posebno iz iskaza tuženih kao stranaka i iskaza svjedoka Šahze Mujkić, bilo je nužno da put do parcele pravnog prednika tuženih bude širine 3 m radi obezbjeđenja kolskog prilaza nekretnini označenoj kao k.č. 63/26 i objektima koji su izgrađeni na njoj. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužbeni zahtjev Šahze i Džemila Mujkić u postupku Općinskog suda u Brčkom broj P-269/70 odbijen, zbog navedenih razloga je i došlo do dogovora Džemila i Šahze Mujkić i Miće Markanović i zaključenja ugovora, kako je to svjedok Šahza Mujkić (supruga Džemila Mujkića) u svom iskazu podrobno objasnila a čijem iskazu je sud u cijelosti poklonio vjeru s obzirom na to da su joj činjenice o kojima je svjedočila neposredno poznate i kojem iskazu stranke nisu prigovorile.
12. Apelacioni sud je naveo da je u vrijeme zaključenja ugovora, odnosno 1971. godine na snazi bio Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (kao savezni propis) čijim odredbama nije propisano ograničenje prometa, odnosno prenosa stečenog prava-trajnog prava korištenja zemljišta. U općim odredbama navedenog zakona propisano je da građani mogu imati u vlasništvu porodičnu stambenu zgradu, a u poglavlju «Građevinska zemljišta» propisano je šta se smatra građevinskim zemljištem kao i mogućnost davanja na korištenje nacionalizovanog neizgrađenog zemljišta ugovorima zaključenim prije 25. novembra 1958. godine i poslije stupanja na snagu ovog zakona.
13. Istaknuto je da je Zakonom o ostvarivanju prvenstvenog prava korištenja na građevinskom zemljištu, koji je kao Republički propis važio u vrijeme zaključenja ugovora između pravnih prednika stranaka, decidirano propisan samo način i obim ostvarenja prvenstvenog prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu ranijih vlasnika (uvjeti pod kojima raniji vlasnici mogu ostvariti prvenstveno pravo korištenja u svrhu građenja objekata).
14. Navedeno je da su pravni prednici stranaka konkretni ugovor od 1971. godine zaključili u pismenoj formi u prisustvu dva svjedoka koji su ugovor potpisali i on je, kako je utvrđeno (posebno iz iskaza svjedoka Š.M), izvršen, pa je pravni prednik tuženih u dogovoru sa pravnim prednikom apelanata kao prodavcem postavio zid na novoj međi i površinu koja je predmet ugovora koristio kao put uz površinu koju je kao put dobio prilikom dodjele zemljišta radi pristupa svojoj parceli, a kako je to faktički prema navodima obrazloženja rješenja u postupku P-269/70 činio i prije zaključenja ovog ugovora, odnosno sve od 1968. godine.
15. Dalje je navedeno da je navedeni ugovor zaključen u vrijeme važenja Saveznog zakona o prometu zemljišta i zgrada koji je donesen 1954. godine («Službeni list FNRJ» br. 26/54, 43/65, 57/65 i 17/67), koji je u članu 9. propisivao da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo korištenja ili pravo svojine na zemljištu (ili zgradi) mora biti pismeni i da ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo.
16. Istaknuto je da je Republički zakon o prometu nepokretnosti donesen je 1978. godine (stupio je na snagu 4. januara 1979. godine). U članu 9. navedenog zakona propisani su uvjeti za punovažnost ugovora o prometu nepokretnosti u odnosu na formu pa je propisan i uvjet da se zaključuju u pismenom obliku i da se potpisi ugovarača ovjeravaju kod suda kao i mogućnost konvalidiranja onih ugovora kod kojih potpisi nisu ovjereni ako je ugovor zaključen u prisustvu dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru ili ako je izvršen u cjelini, odnosno u pretežnom dijelu, a prelaznim i završnim odredbama (čl. 46-47) ostavljeni su na snazi i svi ugovori koji su zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona iako nisu sačinjeni ni u pismenoj formi ako su ugovorne strane u cijelosti ili u pretežnom dijelu izvršile obaveze koje iz njega nastaju. Kako je ugovor između pravnih prednika stranaka zaključen prije stupanja na snagu ovog zakona u pismenoj formi u prisustvu dva svjedoka koji su ugovor potpisali i izvršen je u cijelosti od ugovornih strana, prema činjenicama utvrđenim u postupku posebno iz iskaza svjedoka Š.M. i iskaza prvotužene Mitre Markanović kao stranke, prema mišljenju Apelacionog suda, on je pravno valjan i proizvodi pravno dejstvo saglasno volji ugovornih strana izraženoj u tom ugovoru.
17. Činjenica da ugovor nije proveden u zemljišnoknjižnim evidencijama je, prema ocjeni Apelacionog suda, bez utjecaja na njegovu pravnu valjanost i ne ukazuje samo po sebi na osnovanost zahtjeva apelanata u predmetnom sporu. Neprovođenje ugovora je dovelo do toga da je površina nekretnine k.č. 572/35 nepromijenjena u odgovarajućim evidencijama i poslije 1971. godine pa su apelanti na osnovu kupoprodajnog ugovora koji su zaključili 2000. godine u katastarskim i zemljišnoknjižnim evidencijama upisani sa pravom posjeda, odnosno pravom korištenja na cjelokupnoj površini od 475 m² te nekretnine. Međutim, kako je pravni prednik apelanata, kako je već navedeno, nakon raspolaganja koje je učinio 1971. godine i dalje mogao raspolagati samo preostalom površinom u postupku zamjene konkretne nekretnine sa bratom Mevludinom Mujkićem, a nadalje Mevludin Mujkić mogao otuđiti samo površinu koju je faktički dobio zamjenom sa bratom Džemilom Mujkićem, slijedom čega su i apelanti od Emine Husičić mogli kupiti samo ono što je njoj mogao prodati i faktički prodao Mevludin Mujkić (kako je to na licu mjesta i bilo omeđeno). Dakle, prema mišljenju Apelacionog suda, zahtjev apelanata za predaju sporne površine u posjed nije osnovan iako su u zemljišnoknjižnim evidencijama upisani na cijeloj površini sa pravom korištenja koje je saglasno prelaznim i završnim odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH postalo pravo građenja. Zbog toga je Apelacioni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata.
18. Apelanti se žale da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navode da su apelanti prije 8 godina zaključili kupoprodajni ugovor sa «prednikom», te se na osnovu tog ugovora upisali u zemljišnim knjigama kao nosioci prava vlasništva na kući, te nosioci prava korištenja-građenja na zemljištu na kojem je izgrađena zgrada. Prema mišljenju apelanata, Apelacioni sud krši osnovna načela zemljišnih knjiga, načelo istinitosti i potpunosti. Dalje, prema njihovom mišljenju, Apelacioni sud krši i odredbe ZPP jer odlučuje kao da je u predmetnom postupku postojao i protivtužbeni zahtjev. Smatraju da Apelacioni sud nije imao niti jednog pravnog osnova da odbije tužbeni zahtjev niti je imao bilo kakvog osnova da usvoji nepostojeći protivtužbeni zahtjev. Iz navedenog, kako smatraju apelanti, proizlazi da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da osporena presuda nema pravnog osnova.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
21. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od
18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović