Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1999/08 (D. S.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
- Pravo na rad
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1999/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1999/08, rješavajući apelaciju Derviša Suljkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Derviša Suljkanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000681 od 8. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Derviš Suljkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šića, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000681 od 8. maja 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1352/02 od 3. februara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000542 od 31. januara 2007. godine, utvrđeno je da su rješenje «Remont montaže» d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazivanju radnog odnosa apelantu od 20. februara 2002. godine i odluka o odbijanju prigovora na rješenje o otkazivanju radnog odnosa od 27. maja 2002. godine nezakoniti, te su navedeni akti poništeni i tuženi obavezan da apelantu uspostavi radnopravni status od dana prestanka rada na radnom mjestu na kojem je radio i da mu na ime izgubljene plaće za period od 20. juna 2002. godine pa do 31. jula 2005. godine isplati iznos od 14.559,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. augusta 2005. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.134,75 KM. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplaćuje mjesečno po 456,21 KM do povratka na posao kao i u dijelu tužbenog kojim je tražio isplatu regresa za 2002, 2003. i 2004. godinu. Konstatovano je da se prima na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na određivanje privremene mjere, vraćanja apelanta na poslove do okončavanja sudskog postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je iz rješenja o otkazivanju radnog odnosa od 20. februara 2002. godine utvrđeno da se apelantu otkazuje radni odnos iz ekonomskih i tehničkih razloga. Istaknuto je da je u obrazloženju tog rješenja navedeno da poslodavac zbog značajnog smanjenja investicija, obima posla, smanjenja sredstava rada i radnih mjesta, a naročito onih na kojima mogu raditi lica sa umanjenom radnom sposobnošću, nije u mogućnosti da osigura rentabilno poslovanje sa dosadašnjim brojem zaposlenika. Navedeno je da je donesen program i kriterij za radnike koje nije moguće više zapošljavati niti osposobiti, odnosno izvršiti dokvalifikacije ili prekvalifikacije za druga zanimanja i radna mjesta ni kod drugih poslodavaca.
4. Uvidom u odluku o odbijanju prigovora od 27. maja 2002. godine, utvrđeno je da prema provedenoj anketi zbrinjavanja viška zaposlenika apelant nije prihvatio zbrinjavanje putem prekvalifikacije i dokvalifikacije na druge poslove pod izmijenjenim uvjetima, utvrđene programom, tako da je poslodavcu ostala mogućnost otkazivanja radnog odnosa uz otpremninu.
5. Istaknuto je da je apelant u svom iskazu datom prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke naveo da je kod tuženog bio zaposlen od juna 1977. godine, te da je dvije godine radio na poslovima zavarivača a poslije toga na poslovima elektromehaničara, sve do 22. aprila 1992. godine kada je stupio u oružane snage RBiH, da ga poslodavac od prestanka vojne službe 1995. godine pa do otkaza radnog odnosa nije pozvao na bilo koje poslove. Apelant je, dalje, naveo da je nakon što je demobilisan primao naknadu plaće, a nije primio nikakvo rješenje o čekanju posla. Rješenje o utvrđivanju invalidnosti je dostavljeno i tuženom. Također je istakao da mu poslodavac u pismenoj formi nije ponudio druge poslove, niti su mu ponuđeni poslovi bravara kao ni prekvalifikacija na druge poslove. Samo mu je ponuđen anketni listić.
6. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 66. Zakona o radu («Službene novine FBiH» broj 43/99), kojom je propisano da ako nadležna zdravstvena ustanova ocijeni da kod zaposlenika postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti poslodavac mu je dužan u pismenoj formi ponuditi druge poslove za koje je zaposlenik sposoban. Istaknuto je da je stav 1. spomenutog člana u funkciji zaštite zaposlenika. Prema mišljenju suda, a u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, ako nadležna ustanova ocijeni da kod zaposlenika postoji smanjena radna sposobnost poslodavac mu je dužan ponuditi druge poslove i to poslove koje je zaposlenik sposoban da obavlja. Pri tome je navedeno da je apelantu rješenjem Društvenog fonda PIO BiH od 10. maja 2001. godine utvrđena invalidnost II kategorije, te utvrđeno da zbog promjene radne sposobnosti ne može obavljati poslove radnog mjesta pogonski elektromehaničar na kojem je radio, ali da sa punim radnim vremenom može obavljati poslove koji ne iziskuju pretežno stajanje i hodanje, veće fizičko naprezanje, penjanje i rad na nezaštićenoj visini.
7. Općinski sud je naveo da ponuda poslodavca mora biti u pismenoj formi. Prema mišljenju Općinskog suda, anketni upitnik koji je dostavljen apelantu ne može se smatrati pismenom ponudom poslova koje apelant može obavljati prema preostaloj radnoj sposobnosti. Anketnim upitnikom koji je cirkularno dostavljen svim uposlenicima koji su proglašeni kao višak uposlenika ponuđena je struktura radnih mjesta za koja se nudi osposobljavanje i to zavarivača, limara-krojača, pjeskara izolatera, dizaličara i eventualno drugih zanimanja.
8. Prema ocjeni Općinskog suda, poslodavac apelantu nije ponudio prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju na druge poslove prema preostaloj radnoj sposobnosti, a u skladu sa rješenjem Društvenog fonda PIO. Stoga je, prema mišljenju Općinskog suda, odluka tuženog nezakonita.
9. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je neosnovana žalba tuženog u pogledu toga da je tuženi proveo svu zakonsku proceduru za sve radnike, koji se nisu mogli dalje upošljavati, pa i za apelanta. Prema mišljenju Kantonalnog suda, tuženi nije do kraja proveo svu zakonsku proceduru i postupak i apelantu ponudio adekvatno radno mjesto u skladu sa preostalom njegovom radnom sposobnošću u smislu odredbe člana 66. stav 1. Zakona o radu, jer tuženi apelantu nije u pismenoj formi ponudio obavljanje drugih poslova za koje je apelant bio sposoban. Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno tumačio i napravio razliku između pismene ponude i anketnog listića, jer anketni listić predstavlja oblik provođenja ankete kao istrage koja se određuje za ispitivanje činjenica i okolnosti s ciljem prikupljanja najpotrebnijih stvarnih podataka na osnovu kojih bi se mogla sačiniti pismena ponuda drugih poslova i zadataka za koje je apelant bio sposoban sa preostalom svojom radnom sposobnošću. Istaknuto je da je navedeno regulisano u sačinjenom Programu zbrinjavanja viška zaposlenika tuženog od 6. decembra 2001. godine i to u odredbi člana 5. kojom je propisano da će se radi realizacije ovog Programa i iznalaženja drugih mogućnosti izvršiti anketiranje zaposlenika i ponuditi višku zaposlenika zaključivanje ugovora o radu na daljnjem zapošljavanju po novim izmijenjenim uvjetima, u zavisnosti od zdravstvenog stanja zaposlenika, stručne osposobljenosti, mjesta stanovanja, želje zaposlenika i eventualno drugih okolnosti i uvjeta.
10. Kantonalni sud je naveo da tuženi takvu pismenu ponudu apelantu nikada nije uputio, te da je apelant u anketnom listiću samo stavio primjedbe konstatujući da je imao lakše radno mjesto za koje je proglašen invalidom II kategorije, a da mu je Programom o zbrinjavanju viška zaposlenika nuđena prekvalifikacija za teža radna mjesta. Pismenom izjavom u anketiranom listiću apelant nije odbio osposobljavanje za drugo zanimanje, a tuženi tokom prvostepenog postupka nije dokazao da radna mjesta iz odredbe člana 4. Programa zbrinjavanja viška zaposlenika odgovaraju apelantovoj preostaloj radnoj sposobnosti.
11. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-07-000681 od 8. maja 2008. godine uvažio i nižestepene presude preinačio u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev usvojen, na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
12. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je materijalno pravo, na osnovu koga je trebalo odlučivati, Zakon o radu i to odredbe čl. 86. i 87, na osnovu kojih je tuženi donio pobijano rješenje. Istaknuto je da apelantu kao invalidu rada pripada pravo na raspored na druge poslove i pravo na prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, te pravo na naknadu plaće prema odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju prema čl. 73, 74. i 75. navedenog zakona. Prema mišljenju Vrhovnog suda, pravo na naknadu plaće apelant je ostvario (naknadu plaće primao od dana utvrđivanja invalidnosti pa do dana prestanka radnog odnosa), dok je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravo na prekvalifikaciju i dokvalifikaciju odbio, a to pravo ima do 55. godine života (član 74. tačka 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju).
13. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ni Zakon o radu niti Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ne propisuju kako postupati u situaciji ako poslodavac nema poslova na koje bi mogao rasporediti uposlenika invalida, a niti postoji kod njega potreba za prekvalifikaciju i dokvalifikaciju za poslove koji bi odgovarali invalidu, kakva je konkretna situacija.
14. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 64. stav 2. Zakona o radu koji propisuje da se uposleniku kod koga postoji smanjena radna sposobnost otkaz ugovora o radu ne može dati bez prethodne saglasnosti vijeća uposlenika, što upućuje da se tim uposlenicima kao i svim drugim može dati otkaz ugovora o radu zbog razloga koji predviđa Zakon o radu, nakon što prestane privremena spriječenost za rad i pribavi se saglasnost vijeća za invalide ako je vijeće formirano. S obzirom na to da je pravosnažnim rješenjem Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja, Filijala Tuzla, od 10. maja 2001. godine utvrđeno da je kod apelanta prestala privremena spriječenost za rad sa 26. januarom 2001. godine, sindikat (vijeće uposlenika nije formirano) se saglasio sa otkazom ugovora o radu uposlenicima sa spiska koji je tuženi sačinio među kojima je i apelant. Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda, tuženi je mogao apelantu kao i drugim zaposlenicima otkazati ugovor o radu zbog razloga koje predviđa Zakon o radu.
15. Apelant se žali da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad. Apelant navodi da prilikom otkaza ugovora o radu tuženi nije proveo svu zakonsku proceduru. Tuženi nije apelantu ponudio adekvatno radno mjesto u skladu sa njegovom preostalom radnom sposobnošću u smislu člana 66. Zakona o radu. Dalje, tuženi nije ponudio apelantu u pismenoj formi obavljanje drugih poslova za koje je sposoban. Ističe da mu je tuženi dao anketni listić, ali, prema njegovom mišljenju, takav listić se ne može smatrati ponudom za odgovarajući posao nego samo može biti način prikupljanja podataka za eventualnu kasniju ponudu odgovarajućeg posla koju tuženi očigledno nije nikada učinio. Smatra da je Vrhovni sud na njegovu štetu tumačio pravnu prazninu iz Zakona o radu i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koja ne propisuje način postupanja u slučaju da poslodavac nema poslova na koje bi mogao zaposliti apelanta kao invalida a niti postoji potreba za prekvalifikacijom.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Apelant ukazuje i na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, do povrede ovog prava u pravilu može doći u krivičnom postupku. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o radnopravnom sporu, Ustavni sud Bosne i Hercegovine smatra da su apelantovi navodi o povredi ovog prava, također, prima facie neosnovani jer apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje navedenog prava u konkretnom parničnom postupku.
20. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na rad. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su garancije ovog prava obuhvaćene garancijama prava na pravično suđenje u pogledu čega je već donesen zaključak, pa posebno ispitivanje ovog dijela apelacije nije potrebno.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović