Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-458/08 (O. I.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-458/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 458/08, rješavajući apelaciju Osmana Ikanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Ikanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

001076 od 30. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-20/04-B od 28. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Ikanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića podnio je 7. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001076 od 30. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-20/04-B od 28. aprila 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-20/04-B od 28. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001076 od 30. novembra 2007. godine, apelant kao vlasnik TR «Marcet shops» iz Banovića je obavezan da isplati «Wurth BH» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) ukupno 3.347,18 KM na ime duga za isporučenu robu sa zakonskom zateznom kamatom kako je pobliže označeno u izreci presude kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 240,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da iz sadržaja kupoprodajnog Ugovora broj 01-2001/NF od 2. februara 2001. godine proizlazi da je ugovor zaključen između tužitelja kao prodavca i TR «Marcet shops» Banovići kao kupca kojeg zastupa apelant. Predmet navedenog ugovora je roba po narudžbi kupca od 2. februara 2001. godine, a kupoprodajna cijena iznosi ukupno 3.352,00 KM. U članu 7. tog ugovora navedeno je da se prodavac obavezuje nakon isporuke robe kupcu ispostaviti fakturu za isporučenu robu, sa datumom dospijeća isplate u roku od osam dana od dana isporuke. Osim navedenog ugovora, apelant i tužitelj su 2. februara 2001. godine zaključili i poseban sporazum o rokovima plaćanja za robu isporučenu u skladu sa predmetnim ugovorom. Iz navedenog posebnog sporazumu proizlazi da su se stranke sporazumjele o rokovima plaćanja u šest rata tako da posljednja rata, u iznosu od 852,00 KM, dospijeva 20. augusta 2001. godine, te da u slučaju neurednog ispunjenja rokova plaćanja utvrđenih tim sporazumom on prestaje da važi, u tom slučaju kao datum dospijeća obaveze smatrat će se datum dospijeća fakture iz člana 7. predmetnog kupoprodajnog ugovora.

4. Iz računa-otpremnica koje je izdao tužitelj na ime TR «Marcet shops» Banovići proizlazi da je tužitelj isporučio robu navedenu u tim računima-otpremnicama, da isti računi sadrže oznaku robe, količinu, cijenu i sve druge potrebne elemente, da je za TR «Marcet shops» robu primio apelant kao vlasnik jer je na svakom računu potpisan prijem robe, te da zbir sva četiri računa, koji tužitelju nije isplaćen, iznosi 3.347,18 KM.

5. Apelant je u postupku istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije navodeći da tuženi ne može biti fizička osoba već TR «Marcet shops» Banovići koji je zaključio kupoprodajni ugovor sa tužiteljem i na koga glasi sva dokumentacija. Općinski sud je našao da je apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan. Istaknuto je da je sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti u smislu člana 293. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dužan paziti da li TR «Marcet shops» za koji je apelant kao vlasnik potpisao kupoprodajni ugovor sa tužiteljem može biti stranka u postupku. Navedeno je da, s obzirom na istaknuti prigovor apelanta kao vlasnika TR «Marcet shops», navedena trgovačka radnja ima svojstvo pravnog lica i da je pravna osoba.

6. Uvidom u akt Općinskog suda u Tuzli od 27. marta 2006. godine utvrđeno je da TR «Marcet shops» Banovići nije upisan u registar tog suda kao pravni subjekt. Prema mišljenju Općinskog suda, navedeno znači da je tužitelj pravilno označio tuženu stranu (zapisnik sa pripremnog ročišta od 24. februara 2006. godine) označavanjem kao tuženog apelanta, tj. vlasnika TR «Marcet shops». Navedeno je da predmetna trgovačka radnja nema svojstvo pravnog lica u smislu odredbe člana 18. stav 1. Zakona o obrtu («Službene novine FBiH» br. 52/02 i 29/03), člana 3. stav 2. i člana 20. Zakona o obrtu («Službene novine TK» broj 6/99), odnosno u smislu odredbe člana 7. sada važećeg Zakona o obrtu («Službene novine TK» broj 4/04). Navedeni propisi do podnošenja tužbe (tužba podnesena 28. januara 2004. godine) nisu bili mijenjani jer je Zakon o izmjeni Zakona o obrtu («Službene novine FBiH» broj 11/05), prema kojem se obrtom ne smatra obavljanje trgovinske djelatnosti, donesen kasnije u 2005. godini.

7. Prema mišljenju Općinskog suda, neosnovan je apelantov prigovor da nije bio dužan platiti robu jer je roba bila namijenjena za daljinu prodaju kao ni prigovor da je sa tužiteljem dogovorio da se roba vrati tužitelju u slučaju da se ne proda jer to ne proizlazi iz sadržaja ugovora o kupoprodaji i posebnog sporazuma o rokovima plaćanja prema navedenom ugovoru. Istaknuto je da apelant nije ničim dokazao osnovanost takvih svojih navoda. Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka N.F. i A.F. proizlazi da tužitelj i apelant nisu postigli nikakav dogovor o vraćanju neprodate robe. Kako apelant nije ponudio ni jedan dokaz koji bi doveo u sumnju istinitost iskaza ovih svjedoka, koji su tužiteljevi zaposlenici, sud ih je prihvatio kao tačne budući da nisu protivrječni niti sa jednim drugim izvedenim dokazima.

8. Na osnovu tako izvedenih dokaza je utvrđeno da su tužitelj i TR «Marcet shops» Banovići, apelantovo vlasništvo, zaključili ugovor o kupoprodaji u smislu člana 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je bila poznata količina robe i cijena, te da je po osnovu tog ugovora tužitelj kao prodavac izmirio obavezu isporuke robe. Tužiteljevo pravo da zahtijeva isplatu kupoprodajne cijene od apelanta proizlazi iz člana 262. stav 1. ZOO-a, te je sud obavezao apelanta na isplatu kupoprodajne cijene prema predmetnom ugovoru, koja cijena je nesporna. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati donesena je primjenom člana 277. stav 1. ZOO-a i Zakona o visini stope zatezne kamate («Službene novine FBiH» broj 51/01) jer je na svakom pojedinačnom računu tačno utvrđen datum dospjelosti svakog pojedinog računa za naplatu.

9. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalnog suda se navodi da su neprihvatljivi žalbeni prigovori o tome da apelant nije pasivno legitimisan, jer je apelant kao vlasnik svoje trgovačke radnje u obavezi platiti tužitelju 3.347,18 KM na ime preuzete robe po računima 1-540/01, 1-712/01, 1-836/01 i 1-1360/01 jer ta njegova obaveza proizlazi iz odredbe člana 454. stav 1. i 516. ZOO-a, a u vezi sa članom 20. Zakona o obrtu («Službene novine TK» 6/99), koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe 28. januara 2004. godine. Istaknuto je da je odredbom člana 20. Zakona o obrtu propisano da za obaveze koje nastanu obavljanjem obrta obrtnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Kako je apelant kao obrtnik u konkretnom slučaju zaključio ugovor o kupoprodaji sa tužiteljem i po osnovu tog ugovora preuzeo robu u vrijednosti 3.347,18 KM, a nije ju platio, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je on pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Također i prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantova trgovačka radnja nije pravna osoba tako da ne može biti stranka u postupku u smislu člana 291. ZPP s obzirom na to da nije upisana u sudski registar već apelant kao fizička osoba ima svojstvo stranke u postupku (član 291. stav 1. i 292. stav 1. ZPP). Prema tome, po nalaženju Kantonalnog suda, neprihvatljivi su apelantovi žalbeni prigovori da se na raspravi pred prvostepenim sudom 29. marta 2006. godine sudilo apelantu kao građaninu, fizičkom licu i pravnom licu, te da je zbog toga bio toliko zbunjen da nije znao kako da se izjasni.

10. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nisu osnovani ni žalbeni prigovori o tome da je povrijeđena odredba člana 15. stav 1. ZPP jer iz sadržaja raspravnog zapisnika od 24. februara 2006. godine proizlazi da se apelant saglasio da u konkretnom slučaju o podnesenoj tužbi postupa prvostepeni sud. Propust prvostepenog suda da predmetnu tužbu dostavi na postupanje privrednom odjeljenju nadležnog općinskog suda u smislu člana 27. tačka 3) a) Zakona o sudovima u FBiH («Službene novine FBiH» broj 38/05), jer se radi o sporu koji je nastao po osnovu pravnog prometa roba između pravnog lica (tužitelja) i fizičkog lica koje obavlja registrovanu trgovinsku djelatnost u vidu osnovnog zanimanja (apelanta), nije utjecao na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, prvostepeni sud je proveo parnični postupak i donio presudu prema odredbama ZPP koje ne predviđaju drugačije postupanje u privrednim sporovima, kakav je konkretan slučaj u odnosu na građanske sporove.

11. Prema mišljenju Kantonalnog suda, neprihvatljivi su i žalbeni prigovori o tome da apelant nije u obavezi isplatiti preuzetu robu zbog loše prodaje i isteka roka trajanja za pojedine robe, kao i da je tužitelj bio dužan zamijeniti robu po dogovoru. Iz sadržaja kupoprodajnog ugovora na koji se apelant pozvao u žalbi, kao i posebnom sporazumu o rokovima plaćanja po tom ugovoru, proizlazi da tužitelj i apelant nisu ugovorili vraćanje neprodate robe tužitelju, niti je po tom ugovoru tužitelj bio u obavezi da apelantu zamijeni robu zbog isteka roka trajanja.

12. Apelant se žali da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. U suštini, apelant smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i primjena materijalnog prava proizvoljna. Ističe da je on neuka osoba koja je pred sudom bila zbunjena, te mu nije bilo jasno kako da se postavi, da li je u postupku on lično tuženi ili je tužena njegova trgovačka radnja.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega je apelant kao vlasnik trgovačke radnje obavezan na isplatu duga tužitelju za isporučenu robu. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da, s obzirom na koncept zaštite koji pruža navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, u predmetnom postupku nije bilo moguće da dođe do kršenja ovog ustavnog prava, te su apelantovi navodi o kršenju tog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud podsjeća na to da član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da osiguraju pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. S obzirom na izneseno, apelantovi navodi vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da je apelant u predmetnom postupku imao i koristio pravo na žalbu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

19. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnih navoda o kršenju spomenutog prava, apelant nije ponudio bilo kakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-458/08 (O. I.) | Sudska praksa | Aktio