Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2145/08 (T. K.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Doživotno izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2145/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2145/08, rješavajući apelaciju Teodore Kalođera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Teodore Kalođera podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 232 od 19. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001218 od 28. decembra 2006.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1623/05 od 16.

juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Teodora Kalođera (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, koju zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banje Luke, podnijela je 14. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 232 od 19. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001218 od 28. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1623/05 od 16. juna 2006. godine.

2. Predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari bio je zahtjev Arsena Pankovića (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i apelantice da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 28. februara 1990. godine između Bosiljke Ivanković (u daljnjem tekstu: tužena) i Božidara Livnjakovića (u daljnjem tekstu: pravni prednik prvotužitelja i apelantice). Prvotužitelj i apelantica su tužbeni zahtjev temeljili na tvrdnji da članom 3. predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju nije određen predmet obaveze njihovog pravnog prednika kao primaoca izdržavanja, te da je zbog toga ugovor ništav u smislu odredaba člana 47. Zakona o obligacionim odnosima.

3. Presudom Osnovnog suda broj P-1623/05 od 16. juna 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 218 od 28. decembra 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 28. februara 1990. godine između tužene kao davaoca izdržavanja i pravnog prednika prvotužitelja i apelantice kao primaoca izdržavanja, ovjeren u Osnovnom sudu u Banjoj Luci pod brojem I-Ov-564/90.

4. U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između tužene kao davaoca izdržavanja i pravnog prednika prvotužitelja i apelantice kao primaoca izdržavanja. Osnovni sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da je predmetni ugovor sastavljen u pismenom obliku u advokatskoj kancelariji Miroslava Mikeša, advokata iz Banje Luke, te da je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem I.Ov- 564/90 i da ga je ovjerio sudija tog suda Goran Vojvodić. Također, Osnovni sud je utvrdio da je prilikom ovjere sudija pročitao ugovor ugovornim strankama i ugovarače upozorio na odredbe čl. od 120. do 125. Zakona o nasljeđivanju. Osnovni sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da je volja pravnog prednika prvotužitelja i apelantice kao primaoca izdržavanja, određena u članu 3. predmetnog ugovora, u kojem je naznačeno da se pravni prednik prvotužitelja i apelantice kao primalac izdržavanja obavezuje da će: «U slučaju svoje smrti svu svoju imovinu koja se nađe u momentu smrti u vlasništvo primaoca izdržavanja». Osnovni sud je zaključio da je u članu 3. predmetnog ugovora jasno određen predmet obaveze pravnog prednika prvotužitelja i apelantice kao primaoca izdržavanja, uz obrazloženje da je izostavljanje riječi «ostaviti» očigledna pogreška u pisanju prilikom kucanja predmetnog ugovora.

5. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da je obaveza primaoca izdržavanja sadržana u članu 3. predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju određena, odnosno da je određen predmet obaveze primaoca izdržavanja. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da predmet spornog ugovora o doživotnom izdržavanju ne čine samo odredbe tačke 3. spornog ugovora, već i ostale odredbe ugovora. Općinski sud je, dalje, obrazložio da iz sadržaja predmetnog ugovora u cjelini proizlazi da se tačkom 3. predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju pravni prednik prvotužitelja i apelantice kao primalac izdržavanja obavezao da svu svoju imovinu koja se nađe u njegovom vlasništvu u času smrti ostavlja tuženoj kao davaocu izdržavanja. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti za punovažnost predmetnog ugovora u smislu odredaba člana 120. Zakona o nasljeđivanju.

6. Okružni sud je u obrazloženju naveo da, suprotno tvrdnjama žalbe, smatra da je prvostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana. Ocjenjujući činjenična utvrđenja prvostepenog suda, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud, nakon provedenog dokaznog postupka i pravilne ocjene izvedenih dokaza, za svoju odluku dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama pa ih kao takve u cijelosti prihvata i taj sud. Naime, utvrđujući da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza zaključio da je predmetni ugovor zaključen saglasnim izjavama volje ugovorača, u smislu člana 26. Zakona o obligacionim odnosima, jer je to potvrđeno sudijinom ovjerom ugovora, te da je u članu 3. ugovora određen predmet obaveze pravnog prednika prvotužitelja i apelantice, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 120. Zakona o nasljeđivanju, te izveo pravilan zaključak da su ispunjeni uvjeti za punovažnost predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 232 od 19. maja 2008. godine revizija prvotužitelja i apelantice je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 120. stav 1. Zakona o nasljeđivanju propisano da je: «Ugovor o doživotnom izdržavanju, ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je prodaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja». Također je naveo da je stavom 2. navedenog zakona propisano da: «Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije, te stavom 3. da prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora». S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen u pismenoj formi, da su potpisi ugovarača ovjereni na sudu, da je ugovor ovjerio sudija prvostepenog suda i da je na ugovoru naznačeno da je ugovor pročitan i stranke upozorene na posljedice zaključenja ugovora u smislu odredaba čl. 120-125. Zakona o nasljeđivanju. Vrhovni sud je, dalje, naveo da nije sporno da tačka 3. predmetnog ugovora sadrži odredbu da se «primalac izdržavanja obavezuje da će u slučaju svoje smrti svu svoju imovinu, koja se nađe u momentu smrti u vlasništvo primaoca izdržavanja». S tim u vezi, Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da, budući da je ugovor o doživotnom izdržavanju dvostrano obavezujući (teretni) ugovor, kojim se jedan ugovarač, kao davalac izdržavanja, obavezuje doživotno izdržavati drugog ugovarača, kao primaoca izdržavanja, a primalac izdržavanja se za uzvrat obavezuje ostaviti, u slučaju smrti svu svoju imovinu, ili dio svoje imovine, prema mišljenju Vrhovnog suda, redovni sudovi su izveli pravilan zaključak da iz sadržaja predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju proizlazi da je prava volja apelantičinog pravnog prednika bila da u slučaju svoje smrti ostavi tuženoj kao davaocu izdržavanja svu svoju imovinu koja se u času smrti nađe u njegovom vlasništvu. Ocjenjujući činjenicu da se pravni prednik prvotužitelja i apelantice kao primalac izdržavanja obavezao ostaviti tuženoj svu svoju imovinu koja se u času smrti nađe u njegovom vlasništvu, Vrhovni sud je zaključio da je u članu 3. ugovora određen predmet obaveze pravnog prednika. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da se prvotužitelj i apelantica neosnovano pozivaju na odredbu člana 47. Zakona o obligacionim odnosima kao razlog za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju.

8. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da nisu osnovani ni revizioni prigovori koji se odnose na tvrdnju da predmetni ugovor nije pročitao sudija, niti su stranke upozorene na posljedice zaključenja ugovora. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da pravilna ocjena izvedenih dokaza redovnih sudova, a posebno iskaza svjedoka Gorana Vojvodića, sudije koji je ovjerio ugovor, Mladena Damjanovića koji je izvršio sudsku ovjeru ugovora i Miroslava Mikeša koji je kao advokat sačinio predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju, upućuje na zaključak da je ugovor pročitao i ovjerio navedeni sudija. Također, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani prigovori da je prava volja primaoca izdržavanja bila da tuženoj kao davaocu izdržavanja ostavi mali stan u kojemu su zajedno živjeli.

9. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da njen pravni prednik kao primalac izdržavanja nije članom 3. predmetnog ugovora «odredio kome ostavlja svoju imovinu nakon svoje smrti». Naime, apelantica je navela da je njen pravni prednik «imao namjeru na davaoca izdržavanja samo prenijeti stanarsko pravo na jednosobnom stanu, a ne i ostaviti privatnu imovinu». Stoga, apelantica smatra da su ispunjeni uvjeti za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora. Osim toga, apelantica je navela da: «Ugovor prije ovjere nije uopšte pročitan od strane sudije», te da su, prema njenom mišljenju, redovni sudovi pogrešno zaključili da su ispunjeni uvjeti za punovažnost predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju u smislu relevantnih odredaba Zakona o nasljeđivanju.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2145/08 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio