Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3157/08 (Fabrika cementa Lukavac d.o.o.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3157/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 3157/08, rješavajući apelaciju Fabrike cementa Lukavac d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fabrike cementa Lukavac d.o.o. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000 909 od 25. augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fabrika cementa Lukavac d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) podnijela je 9. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-

Rev-07-000 909 od 25. augusta 2008. godine.

2. Tužitelji Marko Cigeljević (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Viktor Baričak (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) podnijeli su 5. juna 2002. godine tužbu Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelanta kao prvotuženog i «Termoelektrane Tuzla» Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade štete. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom je traženo da sud obaveže apelanta i drugotuženog da tužiteljima solidarno naknade materijalnu štetu na ime oštećenja stambenih objekata, a prvotužitelju i naknadu materijalne štete na ime izgubljene stanarine u iznosima navedenim u obrazloženju presude. Tužitelji su tražili da im apelant i drugotuženi naknade i nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog nanijetih psihičkih smetnji zbog velike buke i prašine koja se stvara prilikom prijevoza šljake.

3. Presudom Općinskog suda broj P-1308/02 od 11. novembra 2004. godine apelant i drugotuženi su obavezani da tužiteljima na ime pretrpljenih duševnih bolova, odnosno na ime psihičkih smetnji uzrokovanih neuobičajenom bukom i prašinom kamiona koji prevoze šljaku, solidarno isplate naknadu nematerijalne štete u iznosima od po 3.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom počevši od 11. juna 2004. godine pa do isplate. Odbijen je višak tužbenog zahtjeva tužitelja (naknada materijalne štete). Vezano za odbijanje dijela tužbenog zahtjeva, sud je naveo da je utvrdio da se oštećenja na stambenim objektima tužitelja ne mogu dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa prijevozom šljake, te je zbog toga odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva usmjeren na naknadu materijalne štete. Sud je, također, odbio i prvotužiteljev zahtjev za naknadu materijalne štete na ime izgubljene stanarine zaključivši da je ovaj dio tužbenog zahtjeva paušalan i ničim argumentiran, budući da tužitelji nisu pružili odgovarajuće dokaze u smislu člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Obrazlažući usvajanje dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete, sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizlazi da su kod prvotužitelja prisutni simptomi psihičke napetosti i anksioznosti uz frustacionu intoleranciju i slabiju kontrolu impulsa i afekata. Prema mišljenju vještaka, na navedene simptome ima utjecaja buka koju čine, odnosno proizvode kamioni koji prevoze šljunak, a što ima za posljedicu da prvotužitelj osjeća nelagodu koja utječe na kvalitet života i remeti mu životnu ravnotežu, te uzrokuje psihičke smetnje srednjeg stepena. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, te je zaključio da prvotužitelju na ime pretrpljenih duševnih bolova, odnosno psihičkih smetnji lakog stepena zbog povećane buke kamiona koji prevoze šljaku, pripada naknada nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM. Sud je odbio prvotužiteljev višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog. Također je navedeno da iz nalaza vještaka neuropsihijatra proizlazi da drugotužitelj trpi psihičke smetnje srednjeg stepena koje zahtijevaju psihoterapijski tretman. S obzirom na navedeno, sud je dosudio drugotužitelju na ime naknade nematerijalne štete iznos od 3.000,00 KM, dok je odbio višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog. Sud je obavezao apelanta i drugotuženog da tužiteljima solidarno, shodno odredbama člana 206. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), naknade nematerijalnu štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova i psihičkih smetnji izazvanih povećanom bukom i prašinom prilikom prijevoza šljake sa šljakišta teškim kamionima.

5. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1305/04 od 5. marta 2007. godine odbijena je žalba tužitelja i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu (naknada materijalne štete), a žalbe apelanta i drugotuženog uvažene i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu (naknada nematerijalne štete), te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da im apelant i drugotuženi na ime pretrpljenih duševnih bolova, odnosno na ime psihičkih smetnji uzrokovanih neuobičajenom bukom i prašinom isplate nematerijalnu štetu u iznosima od po 3.000,00 KM. Obrazlažući svoju odluku, u dijelu u kojem je preinačio prvostepenu presudu, Kantonalni sud je naveo da je tačno da je vještak ekolog u svom nalazu naveo da se kuće tužitelja nalaze u području koje je zbog blizine tužene i njenog odlagališta šljake vrlo zagađeno, te da je u vrijeme prijevoza šljake zagađenje zraka i zemljišta veće od uobičajenog kao i da je buka veća od uobičajene, ali je istaknuto da izjašnjenje ovog vještaka samo po sebi ne može opravdati osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva za naknadu štete na ime psihičkih smetnji, budući da izvođenje ovog dokaza nisu predložili tužitelji na pripremnom ročištu. Navedeno je da se osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva nije mogla zasnovati ni na nalazu vještaka neuropsihijatra budući da iz izjašnjenja ovog vještaka slijedi da konstatirani poremećaji kod tužitelja ne dovode do umanjenja njihove opće životne i radne sposobnosti, već se njima remeti samo uobičajeno socijalno funkcionisanje, odnosno kvalitet života. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da nije osnovan ni zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete jer taj vid poremećaja ne predstavlja pravno priznati osnov za naknadu štete prema odredbi člana 200. ZOO-a, a niti je kao takav priznat drugim odredbama materijalnog prava. Stoga je Kantonalni sud ocijenio i neosnovanim tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, pa je uvažio žalbu apelanta i drugotuženog i na osnovu člana 229. tačka 4. ZPP preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000 909 od 25. augusta 2008. godine djelimično je uvažena revizija tužitelja i drugostepena presuda preinačena na način da je odbijena žalba apelanta i drugotuženog i potvrđena prvostepena presuda. Odlučujući o reviziji tužitelja, u dijelu koji se odnosi na dio drugostepene presude kojim je povodom žalbi tuženih prvostepena presuda preinačena i u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete, sud je istakao da tužitelji naknadu neimovinske štete traže zbog psihičkih smetnji prouzrokovanih neuobičajenom bukom i prašinom, koju proizvode apelantovi kamioni prevozeći šljaku sa odlagališta drugotuženog makadamskim putem prema kući tužitelja. Sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog i drugostepenog suda, te naveo da je tačno da odredbom člana 200. ZOO-a nije predviđena naknada za ovakvu vrstu neimovinske štete, ali da nije tačna tvrdnja drugostepenog suda da se ova naknada ne može tražiti ni po jednoj drugoj odredbi materijalnog prava. Naime, Vrhovi sud je istakao da se naknada takve štete može tražiti po odredbi člana 156. stav 1. ZOO-a, kojim je propisano da svako može tražiti od drugog da ukloni izvor opasnosti od koga prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost od štete, ako se nastavak uznemiravanja ili štete može spriječiti odgovarajućim mjerama. Navedeno je da je stavom 3. tog člana propisano da se šteta koja nastane u obavljanju opće korisne djelatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa može zahtijevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice. Vrhovni sud je zaključio da iz ove zakonske odredbe slijedi da se ona ne odnosi samo na naknadu materijalne štete već se ona može primijeniti i kod naknade nematerijalne štete. Navedeno je da iz dokaza provedenih u nižestepenom postupku nesumnjivo slijedi da tužitelji trpe takvu štetu kao posljedicu imisija koje prelaze uobičajene normalne granice i uznemiravaju tužitelje u mjeri većoj od one koju su dužni prihvatiti življenjem u takvoj sredini. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da tužiteljima za prekomjerno uznemiravanje, neprijatnosti i štetu u vidu psihičkih poremećaja koje trpe i koje će trpjeti u budućnosti, pripada novčana naknada u iznosima koje je utvrdio Općinski sud, te je primjenom odredbi člana 250. stav 1. ZPP preinačio drugostepenu odluku.

7. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi se da je Vrhovni sud poklonio vjeru nalazu vještaka ekologa i neuropsihijatra iako kod tužitelja nema umanjenja životne aktivnosti. Apelant smatra da tužitelji tokom postupka nisu, u smislu člana 123. stav 1. ZPP, dokazali činjenice na kojim temelje svoj tužbeni zahtjev, odnosno nisu dokazali da se radi o imisiji većoj od uobičajene, te: «[…] nisu dokazali da kod njih postoji umanjenje životne aktivnosti, vezu između uzroka i posledice, doprinos prvotuženika u nastupanju posledice». Konačno, apelant smatra da je dosuđivanjem navedenih iznosa na ime nematerijalne štete došlo do umanjivanja njegove imovine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3157/08 (Fabrika cementa Lukavac d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio