Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3847/09 (A. H.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izbori
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3847/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 3847/09, rješavajući apelaciju Amile Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amile Hodžić podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Siž-17/09 od 23. novembra 2009. godine i rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 05-2-07-8-385/09 od 22. oktobra 2009. godine i od 10. septembra 2009. godine, u odnosu na član II/3.k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 8. Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amile Hodžić podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Siž-17/09 od 23. novembra 2009. godine i rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 05-2-07-8-385/09 od 22. oktobra 2009. godine i od 10. septembra 2009. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Amila Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog podnijela je 7. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Siž-17/09 od 23. novembra 2009. godine i rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) broj 05-2-07-8-385/09 od 22. oktobra 2009. godine i 10. septembra 2009. godine. Apelantica je, također, tražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje osporenog rješenja u skladu sa Pravilima Ustavnog suda.

2. Rješenjem CIK-a broj 05-2-07-8-385/09 od 10. septembra 2009. godine utvrđeno je da je apelantica u periodu od 22. novembra 2008. godine do donošenja tog rješenja obavljala funkciju vijećnika u Općinskom vijeću Visoko (u daljnjem tekstu: OV Visoko), dok je istovremeno njen bliski srodnik, suprug Asmir Hodžić, obavljao funkciju ovlaštenog lica, direktora Javnog komunalnog preduzeća «Gradska groblja» d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: JKP «Gradska groblja»). Utvrđeno je da je apelantica ovakvim postupanjem izvršila povredu odredaba člana 5. stav (1), a u vezi sa članom

9. Zakona o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa). CIK je apelantici na osnovu navedenih zakonskih propisa, primjenom člana 16. stav 1. Zakona o sukobu interesa, izrekao sankciju nepodobnosti za kandidiranje na bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, tj. od 10. septembra 2009. godine. Apelantici je, također, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, koju je obavezana uplatiti na depozitni račun Budžeta FBiH u roku od trideset dana od izvršnosti rješenja.

3. U obrazloženju rješenja CIK je naveo da je odredbama člana 5. stav (1) Zakona o sukobu interesa propisano da izabrani dužnosnici, nosioci izvršne funkcije i savjetnici za vrijeme vršenja javne funkcije i šest mjeseci nakon prestanka te funkcije ne mogu biti članovi upravnog odbora, nadzornog odbora, skupštine, uprave ili menadžmenta, niti biti u svojstvu ovlaštenog lica u javnom preduzeću. Dalje je navedeno da je odredbama člana 9. Zakona o sukobu interesa propisano da, pod uvjetima definiranim čl. 4, 5, 6. i 8. Zakona o sukobu interesa, angažman bliskih srodnika izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije i savjetnika, također, dovodi do sukoba interesa. Navedeno je da je u provedenom dokaznom postupku utvrđeno da je apelantica na osnovu mišljenja CIK-a od 17. novembra 2008. godine, koje je upućeno JKP «Gradska groblja», bila upoznata sa činjenicom da će preuzimanjem funkcije vijećnika dovesti sebe u sukob interesa, te da je apelantica, iako je u svojoj izjavi potvrdila da je bila upoznata sa ovom činjenicom, ipak prihvatila funkciju vijećnika u OV Visoko. Budući da je apelantica izabrani dužnosnik, shodno članu 3. stav (1) tačka e) Zakona o sukobu interesa, te kako je obavljala navedenu funkciju istovremeno kada je i njen bliski srodnik obavljao funkciju ovlaštenog lica u javnom preduzeću, što je kažnjivo po članu 5. stav (1) Zakona o sukobu interesa, CIK je zaključio da se u apelanticinim radnjama stječu sva obilježja kršenja navedenog propisa. S obzirom na navedeno, CIK je apelantici, na osnovu člana 16. stav (1) Zakona o sukobu interesa, izrekao sankciju nepodobnosti za kandidiranje na bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine, te joj izrekao novčanu kaznu u iznosu 1.000,00 KM ocijenivši da navedenom sankcijom neće biti dovedena u pitanje egzistencija apelantice i njene porodice.

4. Rješenjem CIK-a broj 05-2-07-8-385/09 od 22. septembra 2009. godine odbačena je kao neblagovremena apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja CIK-a od 10. septembra 2009. godine. Navedeno je da je uvidom u dostavnicu utvrđeno da je apelantica rješenje od 10. septembra 2009. godine primila 15. septembra 2009. godine, a da je žalbu predala 7. oktobra 2009. godine, dakle nakon proteka zakonskog roka od 15 dana. Apelantica je protiv ovog rješenja, shodno pouci o pravnom lijeku, izjavila žalbu Apelacionom odjelu Suda BiH.

5. Rješenjem Suda BiH broj Siž-17/09 od 23. novembra 2009. godine ukinuto je (stavom prvim izreke) Rješenje CIK-a broj 05-2-07-8-385/09 od 22. septembra 2009. godine, kojim je bila odbačena apelanticina žalba kao neblagovremena. Dalje je, stavom drugim izreke, odbijena kao neosnovana apelanticina žalba izjavljena protiv Rješenja CIK-a broj 05-2-07-8-385/09 od 10. septembra 2009. godine. Obrazloženo je da je apelantica 28. septembra 2009. godine protiv rješenja CIK-a podnijela žalbu, označivši je kao tužbu, te da je, postupajući prema uputama Suda BiH, žalbu uredila. Stoga je sud zaključio da je apelanticina žalba, koju je podnijela 28. septembra 2009. godine, blagovremena ali neosnovana. Navedeno je da apelantica u žalbi nije sporila da je njen suprug član uprave JKP «Gradska groblja» čiji je osnivač Općina Visoko, ali je tvrdila da to preduzeće nije budžetski korisnik jer: «Općina Visoko, navodno, ne izdvaja budžetska sredstva, nego Javno komunalno preduzeće sve poslove vrši na komercijalnoj bazi», te je navela da Općinsko vijeće, čiji je ona član, ne odlučuje u vezi sa zaključivanjem ugovora. Međutim, sud je zaključio da je odluka CIK-a donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja nakon izvedenog dokaznog postupka. Utvrđeno je da je JKP «Gradska groblja» osnovala Općina Visoko i da je odlukom o izboru i imenovanju apelanticin suprug imenovan za direktora tog preduzeća. Navedeno je da je iz apelanticinog iskaza i provedenih dokaza utvrđeno nespornim da je apelantica u periodu od 22. novembra 2008. godine do donošenja pobijane odluke CIK-a obavljala funkciju vijećnika OV Visoko a da je njen suprug direktor, odnosno ovlašteno lice JKP «Gradska groblja». Stoga je sud zaključio da je CIK pravilno, potpuno i nesporno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i pravilno apelantici izrekao sankciju, a sve na osnovu čl. 5, 9. i 4. u vezi sa članom 16. Zakona o sukobu interesa.

6. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/3.e), f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji apelantica prvenstveno navodi da podnosi apelaciju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda pravila procesnog prava (ZPPFBiH i Pravila CIK-a). Dalje se navodi da nije sporno da je apelanticin suprug član uprave JKP «Gradska groblja», čiji je osnivač Općina Visoko, ali je navedeno da ovo preduzeće nije budžetski korisnik a da OV Visoko, čiji je apelantica član, ne odlučuje o dodjeli ugovora niti o bilo kojoj vrsti statusnih prava tog JKP, kao i da OV Visoko ne raspravlja o izvještaju o radu predmetnog JKP već da isključivo razmatra izvještaj Skupštine tog JKP. Posebno se naglašava da je Sud BiH propustio uzeti u obzir da je apelantica odsustvovala sa sjednica OV Visoko na kojim su se razmatrali izvještaji koji se odnose na predmetno JKP. Navedeno je da je Sud BiH samo formalno naveo odredbe pozitivnog prava i formalno proveo proceduru razmatranja konkretnog pitanja kršeći osnovna načela procesnog prava, te zanemarujući obavezu da izvede dokaze bitne za zakonitu i pravilnu odluku. U tome apelantica vidi povredu njenog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica nije detaljnije pojasnila povredu prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine osim što je navela da je Federalna televizija 10. septembra 2009. godine u Večernjem dnevniku, pet dana prije nego je apelantica zaprimila osporeno rješenje: «[…] objavila inkrimirano Rješenje i time nanijela nemjerljivu nematerijalnu i materijalnu štetu, kako apelantu, tako i njenoj porodici».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. Dopustivost prima facie

8. Apelantica se formalno pozvala na povredu prava iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U daljnjem tekstu apelacije povredu ovih prava apelantica nije obrazložila osim konstatacije da je Federalna televizija objavom predmetnog rješenja CIK-a nanijela njoj i njenoj porodici nemjerljivu nematerijalnu i materijalnu štetu.

9. U kontekstu ispitivanja ovih apelacionih navoda Ustavni sud ukazuje na to da, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Sud BiH i CIK u obrazloženju svojih odluka dali jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je utvrđeno da je apelantica izvršila povredu člana 5. stav (1) a u vezi sa članom 9. Zakona o sukobu interesa, odnosno razloge zbog kojih je odbijena apelanticina žalba, te joj je, shodno tome, na osnovu člana 16. stav (1) Zakona o sukobu interesa, izrečena sankcija.

11. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji osim paušalnog navođenja da su povrijeđeni pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu nije Ustavnom sudu dostavila bilo kakve dokaze koji bi dovoljno jasno pokazivali da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, niti je u apelaciji eventualno ukazala na to da su predmetne sankcije koje su joj izrečene previsoke ili neadekvatne. Stoga, Ustavni sud ukazuje na to da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, te zaključuje da su apelacioni navodi o povredi prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

12. Ustavni sud zapaža da se pretežan dio apelacionih navoda svodi na apelanticine tvrdnje da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci broj AP 35/03 od 28. januara 2005. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 30/05, stav 35) zaključio da pravo na slobodne izbore nije građansko pravo, već se ono ubraja u subjektivno političko pravo koje se odnosi na «pravo glasa» i «pravo da se bude biran na izborima za zakonodavne organe».

14. Imajući u vidu prethodni stav, Ustavni sud zaključuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju s obzirom na to da u postupku koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH nisu utvrđivana apelanticina «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da su apelanticini navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Apelantica je, također, navela da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, te se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).

17. Imajući u vidu da je u apelanticinom slučaju Ustavni sud već zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3847/09 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio