Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3115/10 (A. M.)
Odluka donesena 21. 10. 2010.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3115/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
21. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 3115/10, rješavajući zahtjev Abdulaha Mandže za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Abdulaha Mandže za donošenje privremene mjere.
Nalaže se Općini Tuzla-Općinskom načelniku, Službi za stambene poslove i povratak, da obustavi postupak izvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja broj 06-3-ČM-23-251/99 od 5. oktobra i 8. oktobra 2010. godine, kojim je određeno prinudno izvršenje rješenja Službe za stambene poslove i povratak Općine Tuzla broj o6-3-ČM-23-151/99 od 14. jula 2010. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah, a obustava izvršenja ostaje na snazi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji.
OBRAZLOŽENJE
1. Abdulah Mandžo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokatice iz Sarajeva, podnio je 22. jula 2010. godine apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 000246 08 Uvp od 31. marta 2010. godine, koju je dopunio 27. jula 2010. godine protiv rješenja Službe za stambene poslove i povratak Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) broj o6-3-ČM-23-
151/99 od 14. jula 2010. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedenog rješenja do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 18. i 21. oktobra 2010. godine dopunio navedeni zahtjev tražeći donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupanje po zaključku o dozvoli izvršenja Službe za stambene poslove broj 06-3-ČM-23-251/99 od 5. i 8. oktobra 20010. godine, kojim je određeno prinudno izvršenje rješenja Službe za stambene poslove broj 06-3-ČM-23-151/99 od 14. jula 2010. godine, za 22. oktobar 2010. godine.
2. Rješenjem Službe za stambene poslove broj 05-02/3-23-251/99 od 24. aprila 2001. godine odbijen je zahtjev apelanta za povrat stana u Tuzli, Ulica Franje Markovića broj 12, sprat 9, stan broj 40, na kojem je nosilac stanarskog prava na osnovu ugovora o korištenju stana broj 27/245-1533 od 23. decembra 1988. godine, zaključenog na osnovu rješenja o dodjeli stana broj I-34/3 od 9. maja 1988. godine.
3. Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoline tuzlanskog kantona ( u daljnjem tekstu: Ministarstvo) odlučujući o žalbi apelanta protiv navedenog rješenja prvostepenog organa, svojim rješenjem broj 12-06/3-857/01 od 26. juna 2001. godine odbilo je žalbu apelanta kao neosnovanu.
4. Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) odlučujući o tužbi apelanta upravnom sporu protiv navedenog rješenja Ministarstva, presudom broj U-235/01 od 15. novembra 2001. godine tužbu apelanta odbio je kao neosnovanu.
5. Vrhovni sud Federacije BiH odlučujući o žalbi apelanta protiv navedene presude Kantonalnog suda, donio je presudu broj 003-0-U-06-000 051 od 25. oktobra 2006. godine kojom je tužbu apelanta uvažio pa osporeni i prvostepeni akt Službe za stambene poslove broj 05-02/3-23-251/99 od 24. aprila 2001. godine su poništeni, a predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
6. Služba za stambene poslove, u ponovnom postupku, donijela je rješenje broj 05-02/1-1-ČM-
23-251/99 od 17. januara 2008. godine kojim je potvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu pripada pravo na vraćanje u posjed tog stana, a Osmanu Kriještorac kao privremenom korisniku prestaje pravo privremenog korištenja stana. Istovremeno je utvrđeno da je privremeni korisnik dužan u roku od petnaest dana oslobodi stan od ljudi i stvari.
7. Ministarstvo odlučujući o žalbi privremenog korisnika i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, protiv navedenog rješenja, donijelo je rješenje broj 12/01-I-23-857/01 od 25. februara 2008. godine kojim je poništeno osporeno rješenje te je predmet vraćen na ponovni postupak.
8. Kantonalni sud je svojom presudom broj 03 0 U 000246 08 U od 27. juna 2008. godine, odlučujući o tužbi apelanta protiv navedenog drugostepenog rješenja, uvažio tužbu, poništio osporeno drugostepeno rješenje i riješio upravnu stvar , tako što je obje žalbe odbio kao neosnovane, a prvostepeno rješenje održao na snazi.
9. Na osnovu rješenja Službe za stambene poslove broj 05-02/I-1-ČM-23-251/99 od 17. januara 2008. godine apelant je uz sačinjavanje zapisnika uveden u posjed predmetnog stana.
10. Vrhovni sud je, presudom broj 03 0 U 000246 08 Uvp od 31. marta 2010. godine, odlučujući o zahtjevima zainteresiranih lica tj. Vlade Fedracije BiH-Službe za zajedničke poslove organa i tijela F BiH i privremenog korisnika stana za vanredno preispitivanje sudske odluke tj. navedene presude Kantonalnog suda, zahtjeve uvažio presudu Kantonalnog suda broj 03 0 U 000246 08 U od 27. juna 2008. godine preinačio i tužbu odbio.
11. Služba za stambene poslove, imajući u vidu upute date u navedenoj presudi Vrhovnog suda rješenjem broj 06-3-ČM-23-251/99 od 14. jula 2010. godine odbila je kao neosnovan zahtjev apelanta za vraćanje u posjed predmetnog stana. Istovremeno usvojen je zahtjev Osmana Kriještorca za iseljenje apelanta, i odobreno njegovo uvođenje u posjed stana. Također, utvrđeno je da apelantu prestaje pravo korištenja predmetnog stana, danom donošenja ovog rješenja. Apelantu je naloženo da u roku od petnaest dana od dana prijema rješenja oslobodi stan od lica i stvari i isti preda Osmanu Kriještorac , pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U istom rješenju je navedeno da žalba izjavljena protiv ovog rješenja odlaže izvršenje rješenja.
12. Služba za stambene poslove je, zaključkom o dozvoli izvršenja broj 06-3-ČM-23-251/99 od 5. oktobra koji je ispravljen 8. oktobra odredila tj, «dopustila izvršenje prinudnim putem izvršnog rješenja broj 06-3-ČM-23-251/99 od 14. jula 2010. godine, kojim je naloženo apelantu i drugima da u roku od petnaest dana od dana prijema rješenja isprazne od lica i stvari predmetni stan, i isti predaju Osmanu Kriještorac, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Prinudno izvršenje se zakazuje za dan 22. oktobar 2010. godine u 10 sati». Također, u dispozitivu navedenog zaključka određeno je «da žalba izjavljena protiv ovog zaključka ne odlaže izvršenje».
13. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i oosnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u tom smislu pozvao na Odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine, u kojoj je kako je naveo «utvrđeno da je Bosna i Hercegovina prekršila prava na imovinu ove kategorije nosilaca stanarskih prava-vojni stanovi» kakav je i predmetni stan. Apelant smatra da je jasno da bi izvršenjem osporenog rješenja njemu bila nanijeta šteta koja bi se teško mogla popraviti, jer je «očigledno da odlaganje izvršenja nije protivno javnom interesu , već je upravo u interesu države». Apelant je dalje naveo da je u interesu Države Bosne i Hercegovine da odloži izvršenje rješenja, «jer se takvim postupanjem ne izlaže trošku od 160.000,00 KM, a Osman Kriještorac ne može pretrpjeti nenadoknadivu štetu jer je prije dvije godine iseljen iz predmetnog stana, a ukoliko se apelant iseli iz stana koji je u potpunosti adaptirao jasno je da će za njega nastupiti nenadoknadiva šteta».
14. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud će podržati ovaj ustav.
a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: -Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
16. Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac stanarskog prava još od 1988. godine, da se trenutno nalazi u posjedu stana, a da su prethodno nadležno organi već jedanput privremenom korisniku naložili da stan napusti i uveli u posjed istog stana apelanta. Ustavni sud također mora imati u vidu navedenu Odluku Evropskog suda za ljudska prava Đokić protiv Bosne i Hercegovine i sagledati implikacije te odluke na konkretan slučaj. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra opravdanim da u konkretnom slučaju donese privremenu mjeru, ocjenjujući da bi za apelanta mogle nastati neotklonjive štetne posljedice, što je dovoljan razlog za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog zahtjeva.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović