Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1027/08 (K. T.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1027/08
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1027/08, rješavajući apelaciju Konstantina Trivunčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Konstantina Trivunčevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- o-Kžž-07-000 019 od 31. januara 2008. godine i Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kžk-07-000 001 od 27. septembra 2007. godine .
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Konstantin Trivunčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz sela Kostreš, općina Derventa, kojeg zastupa Milenko Radonjić, advokat iz Doboja, podnio je 2. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kžž-07-000 019 od 31. januara 2008. godine i Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Kžk-07-000 001 od 27. septembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Republičkog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. aprila 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 5. maja 2008. godine, a Tužilaštvo 8. maja 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 22. augusta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Okružnog suda u Doboju broj 013-0-K-06-000 013 od 24. novembra 2006. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo u sticaju-spolno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci. U navedenu kaznu apelantu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 16. juna 2006. godine pa dalje.
7. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu zbog počinjenih bitnih povreda krivičnog postupka, odnosno povrede prava na odbranu zbog nedostavljanja prepisa tonskog zapisa s glavnog pretresa i zbog toga što je prilikom saslušanja oštećene maloljetne M. S. u sudnici bio prisutan i apelant. Vrhovni sud je Rješenjem broj 110-Kž-07-000 005 od 19. aprila 2007. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred tim sudom.
8. U skladu s navedenim rješenjem održan je pretres i otklonjene su bitne povrede krivičnog postupka na koje se apelant žalio tako što je apelantu dostavljen prepis tonskog zapisa s glavnog pretresa pred Okružnim sudom, te doneseno rješenje o saslušanju oštećene maloljetne M. S. bez apelantovog prisustva (prema odredbama člana 3. stav 3. i člana 10. Zakona o zaštiti svjedoka, budući da se radi o djetetu koje predstavlja ugroženog svjedoka). Nakon toga je Vrhovni sud donio Presudu broj 118-0-Kžk-07-000 001 od 27. septembra 2007. godine kojom je apelant proglašen krivim za krivična djela koja su mu stavljena na teret. Apelantu je za počinjena krivična djela utvrđena kazna zatvora u trajanju od po pet godina, te je primjenom člana 42. stav 2. tačka 2. tog zakona osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 16. juna 2006. godine.
9. U postupku pred Vrhovnim sudom je utvrđeno da je apelant 26. juna 2006. godine u mjestu Kostreš nakon zajedničkog porodičnog ručka na kojem su bila prisutna njegova djeca i unuci, nad svojim maloljetnim unukama S. T. rođenoj 1999. godine i S. M. rođenoj 1995. godine, na način pobliže naveden u presudi, izvršio djelo spolnog nasilja pri čemu je, kako je sud naveo, postojala velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između počinitelja i žrtava. U obrazloženju presude je navedeno da su, prema odredbama člana 323. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS-a (u daljnjem tekstu: ZKP RS), na pretresu pred tim sudom prihvaćeni dokazi optužbe i odbrane provedeni pred Okružnim sudom s obzirom da su svjedoci i vještaci saslušani po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja. Navedeno je i da su, u skladu sa stavom 3. tog člana, uz prethodna upozorenja na koja obavezuje odredba člana 147. stav 1. ZKP RS-a, kao i uz saglasnost stranaka i branioca u dokazni materijal uvršteni iskazi privilegovanih svjedoka. Također, navedeno je da je u skladu s rješenjem tog suda od 19. aprila 2007. godine ponovno saslušana oštećena maloljetna M. S., budući da je na glavnom pretresu pred Okružnim sudom dala u potpunosti suprotan iskaz od onoga koji je dala u istrazi, navodeći da je sve izmislila «jer je bila tužna pošto joj djed nije kupio poklon».
10. U obrazloženju je navedeno da je maloljetna M. S. u istrazi detaljno opisala sve apelantove radnje, te da njeni roditelji i baba - apelantova supruga, vidljivo uznemireni zbog događaja ni u jednom momentu nisu pokazali da sumnjaju u njene tvrdnje. Vrhovni sud je naveo da su o njihovoj uznemirenosti svjedočili policajci koji su primili njihovu prijavu o izvršenom djelu. Osim toga, navedeno je i da su apelantova supruga i kćerka u istrazi istakle da je apelant i ranije imao devijantno ponašanje u porodici (napastovao je svoju kćerku dok je bila mala i prekršajno je kažnjavan zbog javnog nemorala). Navedeno je i da su apelantova kćerka i supruga u potpunosti izmijenile svoje iskaze date u istrazi nakon što je ginekološkim pregledom djevojčica utvrđeno da nema bilo kakvih fizičkih povreda, te su u izmijenjenom iskazu naveli da je apelant «brižan i požrtvovan otac i suprug» i da su prilikom saslušanja u istrazi «bile zbunjene i nisu znale šta govore». U vezi s ovom promjenom iskaza Vrhovni sud je naveo da «cijeneći iskaze navedenih svjedoka sa aspekta njihovih sadržaja datih u istrazi i na glavnom pretresu prvostepena presuda daje valjano obrazloženje iz kojih razloga prihvata kao vjerodostojne iskaze date u istrazi dovodeći ih u vezu sa nalazima vještaka [...], te pravilno zaključuje da je optuženi, na način i vrijeme kako je opisano u izreci presude, u dva navrata izvršio polnu radnju nad djetetom, odbacujući pri tome, kao neuvjerljivu, tvrdnju odbrane da su optužbe maloljetnih oštećenih plod njihove mašte zbog nekupljenih poklona [...]. Pravilnost činjeničnog utvrđenja i zaključak prvostepene presude da je optuženi počinio djelo za koje se tereti, prigovorima odbrane iznesenim u žalbi i u pretresu pred ovim sudom, ne može se osporiti, niti se može dovesti u sumnju pravilnost činjeničnog utvrđenja na kome je zasnovan zaključak te presude o duševnom stanju optuženog, sa utvrđenim psihološkim poremećajima strukture ličnosti, radi čega je i odbijen prijedlog odbrane za novo vještačenje optuženog u stručnoj ustanovi».
11. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Kžž-07-000 019 od 31. januara 2008. godine žalbu odbio i potvrdio drugostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da su, između ostalih, neosnovani žalbeni navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka budući da je predsjednik vijeća, a ne sud, donio odluku o psihološkom vještačenju apelanta, da se presuda zasniva na iskazima iz istrage na kojima se ne može zasnivati i da se iskazi ovlaštenih radnika policajaca nikako ne mogu koristiti kao dokazi.
12. Vrhovni sud je obrazložio da niti jedan dokaz koji je proveden nema karakter iznuđenog dokaza pa ni vještačenje kliničkog psihologa, slijedom čega je sud u smislu ovlaštenja iz člana 160. stav 1, čl. 174, 276. i 283. ZKP-a RS-a donio pismenu naredbu kojom se nalaže psihološko istraživanje apelantove ličnosti. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da, prema odredbama čl. 145. do 155. i člana 280. st. 1. i 2. ZKP-a RS-a, kojim je propisan način saslušanja svjedoka i način korištenja iskaza datih u istrazi kao dokaza na glavnoj raspravi, nema smetnji da se u toku istrage i pred sudom na glavnom pretresu kao svjedoci saslušaju ovlaštena službena lica, policajci, bez obzira da li su radili na predmetu o kojem svjedoče, te da slijedom toga nema smetnji da iskazi ovih svjedoka budu prihvaćeni kao dokazni materijal na pretresu pred drugostepenim sudom pod uvjetima propisanim članom 323. stav 2. ZKP-a RS-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je navedeno pravo povrijeđeno zato što je sud prilikom donošenja presude koristio iskaz policajaca koji su primili prijavu protiv njega jer ta lica, prema apelantovom mišljenju, ne mogu biti svjedoci, te da nisu mogili koristiti kao dokazni materijal ni ostale zapisnike iz istrage. Također, apelant smatra da je u postupku korišten i iskaz njegove supruge koji je ona dala u fazi istrage, a da pri tome nije upozorena da ima status privilegovanog svjedoka koji može uskratiti svoje svjedočenje. Apelant također smatra i da su iskazi oštećenih, njegovih unuka, iznuđeni i da nisu dati slobodno budući da su ispitivanju prisustvovali socijalni radnici i njihovi roditelji. Pored toga, apelant navodi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i time što se presuda zasniva na nalazu vještaka kojeg je imenovao predsjednik vijeća a ne sud, te da su sudovi nepravilno postupili kada nisu dozvolili da vještačenje njegovog psihičkog stanja izvrši stručna ustanova. Prema apelantovom mišljenju, zasnivajući presudu na ovakvim dokazima, sudovi su ju donijeli a da nisu sa sigurnošću utvrdili njegovu krivicu.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana. Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacije „doslovno prepisani“ iz žalbe koju je apelant izjavio protiv prvostepene presude i da je sve te navode sud razmotrio i uzeo u obzir prilikom odlučivanja o žalbi.
15. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da smatra da je apelacija neosnovana. Tužilaštvo je navelo da su ovlašteni radnici MUP-a dali iskaz kao svjedoci optužbe i da niti jednom odredbom ZKP-a nije propisano da službena lica koja su učestvovala u istrazi ne mogu biti svjedoci. Osim toga, Tužilaštvo je navelo i da apelantova supruga, iako je prije davanja iskaza upozorena da je mogla da u svojstvu privilegovanog svjedoka odbije svjedočenje, to nije učinila. Dalje, Tužilaštvo je navelo i da je maloljetna/oštećena ispitana u skladu s odredbama ZKP-a kojima je propisano da se kod ispitivanja maloljetnih osoba mora postupati obazrivo kako se ne bi uticalo na psihičko stanje maloljetnika, te da, ako postoji potreba za psihičkom potporom maloljetniku u vidu prisustva predstavnika Centra za socijalni rad, ta lica mogu prisustvovati ispitivanju.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br.
50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09 i 80/09) relevantne odredbe glase: Član 3.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Princip istine Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 145.
Poziv za saslušanje svjedoka (1)Svjedoci se saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavještenja o krivičnom djelu, učiniocu i o drugim važnim okolnostima.
Član 146.
Lica koja se ne mogu saslušati kao svjedoci (1) Ne može se saslušati kao svjedok:
a) lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti,
b) branilac osumnjičenog, odnosno optuženog u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branioca,
v) lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjerski službenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacija, advokat, bilježnik, ljekar, babica i dr.) osim ako je oslobođen te dužnosti posebnim propisom ili izjavom lica u čiju je korist ustanovljenjo čuvanje tajne,
g) maloljetno lice koje s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobno shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.
Član 147.
Lica koja mogu odbiti svjedočenje (1) Svjedočenje mogu odbiti:
a) bračni i vanbračni drug osumnjičenog, odnosno optuženog,
b) roditelj ili dijete, usvojilac ili usvojenik osumnjičenog, odnosno optuženog. (2) Organ koji vodi postupak dužan je da lica iz stava 1. ovog člana, prije njihovog saslušanja ili čim sazna za njihov odnos prema osumnjičenom, odnosno optuženom upozori da ne moraju svjedočiti. Upozorenje i odgovor se unose u zapisnik.
Član 159.
Određivanje vještačenja Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribavit nalaz i mišljenje lica koja raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako naučno, tehničko ili druga stručna znanja mogu pomoći sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koji sadrže ocjenu o činjenicama.
Član 160.
Naredba o vještačenju (1) Pismenu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje.
(2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može obaviti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjeriće se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju, ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje.
Član 270.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Član 280.
Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili osporavanja iznesenih navoda ili u odgovoru na osporavanje ili na dodatno ispitivanje. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili ospori svoj prethodni iskaz.
Član 287.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 296.
[.....] (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.[...]
17. U Zakonu o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 48/03) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Svjedoci pod prijetnjom i ugroženi svjedoci (...)
(3) Ugroženi svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo ili koji pati od ozbiljnih pishičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, kao i dijete i maloljetnik. (...)
Član 6.
Obezbjeđenje psihološke, socijalne i stručne pomoći Tužilac u toku istrage, a nakon podizanja optužnice sud, obavještava organ nadležan za pitanja socijalnog staranja o uključenju ugroženog svjedoka u postupak i omogućava pružanje pomoći tog organa kao i psihološku podršku svjedoku, uključujući prusustvo odgovarajućih stručnih lica prilikom ispitivanja ili saslušanja.
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-07-000 019 od 31. januara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. marta 2008. godine a apelacija je podnesena 2. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…] d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;
25. U vezi s apelantovim navodima da su sudovi nezakonito koristili kao dokaze iskaze policajaca koji su primili prijavu protiv apelanta i iskaz apelatnove supruge koja je imala svojstvo privilegovanog svjedoka, koji su dati u fazi istrage, Ustavni sud naglašava da je dopuštenost dokaza pitanje koje se prvenstveno uređuje domaćim pravom, kao i da je ocjena iznesenih dokaza, u pravilu, posao redovnih sudova. Zadatak Ustavnog suda je utvrditi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan kako zahtijeva član 6. Evropske konvencije. U pravilu, svi dokazi se moraju izvesti u prisustvu optuženog na javnoj raspravi, radi poštivanja principa kontradiktornosti postupka. To, međutim, ne znači da iskaz svjedoka, da bi se priznao kao dokaz, uvijek mora biti dat na sudu i javno, što se može u određenim slučajevima pokazati nemogućim (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Kovač protiv Hrvatske, aplikacija broj 503/05 od 12. jula 2007. godine, stav 24). Ustavni sud, također, ističe da upotreba iskaza dobijenih tokom istrage u svrhu dokazivanja sama po sebi nije suprotna st. 1. i 3.d. člana 6. Evropske konvencije, uz uvjet da je poštovano pravo na odbranu. To pravo, u pravilu, zahtijeva da se optuženom, na primjeren i pravilan način, pruži mogućnost da ospori vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, bilo dok ovaj daje svoj iskaz u istrazi ili u kasnijoj fazi postupka (idem., stav 25). Ustavni sud je u svojoj praksi, također, zaključio da nema povrede prava iz člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije kada je svjedok koji je saslušan u fazi istrage bez prisustva apelanta ili njegovog branitelja ponovno ispitan na glavnom pretresu čime je omogućeno odbrani da direktno i unakrsno ispita tog svjedoka te da se izjasni o njegovim navodima, a osporene presude se ne zasnivaju isključivo na tom iskazu već i na drugim dokazima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2210/07 od 22. oktobra 2009. godine objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 4/10).
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenim presudama na detaljan način obrazložio postupak načina pribavljanja dokaza u postupku protiv apelanta, te da nije zaključio da se radi o nezakonito pribavljenim dokazima. Naprotiv, u konkretnom slučaju je nesporno da se apelant nije protivio uključivanju spornih iskaza datih u istrazi u dokaznu građu, već je dao saglasnost da se ti iskazi pročitaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su na glavnom pretresu saslušani brojni svjedoci među kojima su bili i policajci koji su primili prijavu protiv apelanta i apelantova supruga, te izvedeni i drugi dokazi navedeni u presudama. Ustavni sud ima u vidu da iz osporenih presuda proizlazi da su, pored toga što su na glavnom pretresu pročitani iskazi policajaca i apelantove supruge dati u fazi istrage, navedena lica i ispitana direktno i unakrsno na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka čime je omogućeno odbrani da se izjasni o navodima iz iskaza navedenih lica kao i da njihovim iskazima suprotstavi svoje dokaze. Ustavni sud također zapaža da su sudovi dali dovoljna i detaljna obrazloženja o tome zašto su prihvatili iskaz apelantove supruge koji je dat u istrazi a ne onaj koji je dat na glavnom pretresu. Osim toga, iz spisa predmeta proizlazi i da je apelantova supruga upozorena da ima mogućnost da prema odredbama ZKP-a kao privilegovani svjedok uskrati svjedočenje, ali da tu mogućnost nije koristila. Dalje, Ustavni sud zapaža da osporene presude nisu utemeljene isključivo ili uglavnom na iskazima policajaca i apelantove supruge datim u istrazi već i na drugim provedenim dokazima iz kojih je prvostepeni sud nesumnjivo zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi na ovaj način prekršili standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kako to apelant tvrdi.
27. Pored toga, apelant ničim nije potkrijepio svoju tvrdnju da su iskazi njegovih maloljetnih unuka/oštećenih iznuđeni. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud, u vezi s prisustvovanjem roditelja i socijalnih radnika ispitivanju maloljetnih/oštećenih apelantovih unuka, pozvao na relevantne odredbe Zakona o zaštiti svjedoka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da u postupku nije tretiran kao i suprotna strana, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
29. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente ili dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d. Evropske konvencije na bilo koji način prekršen. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je apelant imao mogućnost da u postupku pred nadležnim sudom ispituje svjedoke, predlaže i izvodi dokaze u svoju korist, te ispituje i osporava dokaze Tužilaštva, što je i koristio. Činjenica da sud nije prihvatio apelantov prijedlog da se vještačenje njegovog psihičkog stanja obavi u specijalizovanoj ustanovi ne predstavlja povredu principa ravnopravnosti stranaka pred sudom niti uskraćivanje prava apelantu da izvodi dokaze, već je isključivo zakonsko pravo suda da odbije prijedlog za izvođenje nekog dokaza ukoliko smatra da je izvođenje tog dokaza nepotrebno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je vještačenje obavljeno na osnovu rješenja suda te je, s tim u vezi, apelantov navod da je vještačenje obavljeno «na osnovu proizvoljnog postupanja zaduženog sudije», neosnovan. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantu na bilo koji način onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane.
30. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stava 1. u vezi sa stavom 3. tačka d. Evropske konvencije neosnovani.
31. U kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka, u vezi s apelantovim navodima o povredi principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju navedenih principa vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza i na taj način utvrđeno činjenično stanje, jer u vezi s tim navodima apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje. Stoga, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije kada su sudovi obrazložili da su dokazi protiv apelanta prikupljeni prema odredbama ZKP-a RS-a, te kada nema ništa što u vezi s korištenjem tih dokaza dovodi u sumnju pravičnost postupka u cjelini. Također, nema povrede prava na pravično suđenje kada su sudovi svoje odluke detaljno i jasno obrazložili i kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu na kojem je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane i kada je sud odbio apelantov prijedlog za povjeravanje psihološkog vještačenja stručnoj ustanovi kao neosnovan.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović